недеља, 08. април 2012.

Slavoj Žižek - SOS Nasilje !




Adagio ma non troppo e molto espressivo


SOS NASILJE


Nasilje: Subjektivno i objektivno

Godine 1922. sovjetska je vlada organizirala nasilni progon vodećih antikomunističkih intelektualaca, od filozofa i teologa do ekonomista i povjesničara koji su napustili Rusiju i otputovali u Njemačku brodom poznatim pod imenom Parobrod filozofa. Prije nego što je protjeran, Nikolaj Loski, jedan od izgnanika, u krugu svoje obitelji uživao je u životu visoke buržoazije okružen poslugom i dadiljama.

    [On] jednostavno nije mogao shvatiti tko bi želio uništiti njegov način života. Što su to krivo učinili Loskijevi ili njima slični? Njegovi sinovi i njihovi prijatelji koji su nasljednici onog najboljeg što je Rusija mogla dati, ispunjavali su svijet raspravama o književnosti, muzici i umjetnosti i živjeli mirnim životom. Zbog čega bi to bilo loše?[1]

Iako je Loski nedvojbeno bio iskrena i dobrohotna osoba, koja je skrbila za siromašne i pokušavala život u Rusiji učiniti civiliziranijim, takav stav odaje iznenađujuću neosjetljivost spram sistemskog nasilja koje je moralo postojati da bi takav lagodan život uopće bio moguć. Ovdje je riječ o nasilju koje je sastavni dio sistema: ne samo izravno fizičko nasilje nego i mnogo suptilniji oblici prisile koji podržavaju odnose dominacije i eksploatacije, uključujući i prijetnju nasiljem. Loski i njemu slični zapravo nisu "učinili ništa loše". U njihovim životima nije postojalo neko subjektivno zlo, tek nevidljiva pozadina tog sistemskog nasilja. "Odjednom je u taj gotovo proustovski svijet ušao lenjinizam. Na dan kada se rodio Andrej Loski, u svibnju 1917. godine, cijela je obitelj čula topot divljih konja koji su galopirali obližnjom ulicom Ivanovskaja".[2] Takvih je prijetećih znakova bilo sve više. Jednog dana Loskijeva je sina u školi brutalno zadirkivao njegov školski drug iz radničke klase koji mu je dovikivao da su "njemu i njegovoj obitelji odbrojeni dani". Živeći dobrodušan, nedužan i miran život, obitelj Loski nije shvaćala odakle se pomaljaju takvi znakovi nadolazeće katastrofe, doživljavajući ih kao neko neshvatljivo i teško protumačivo došašće zlih duhova. Nisu bili u stanju shvatiti da im se pod krinkom tog iracionalnog subjektivnog nasilja vraća poruka koju su jednom sami odaslali u njenoj istinskoj formi. Upravo je takvo nasilje za koje se čini da dolazi "niotkuda" ono koje možda najbolje odgovara onome što Walter Benjamin u svojoj "Kritici nasilja" naziva čistim, božanskim nasiljem.[3]

Čini se da je suprotstavljanje svim oblicima nasilja - od izravnog, fizičkog nasilja (masovno ubojstvo, teror) do ideološkog nasilja (rasizam, poticanje na nasilje, seksualna diskriminacija) - glavna preokupacija tolerantnog liberalnog svjetonazora koji danas prevladava. SOS poziv u pomoć podržava takav stav, odbacujući time svaki drugi mogući pristup: sve ostalo može i treba pričekati... Ne krije li se u tom fokusiranju na subjektivno nasilje (ono koje proizvode društveni akteri, zli pojedinci, represivni aparat i fanatična gomila) nešto sumnjivo, uistinu simptomatično/znakovito? Ne radi li se možda o tome da ono želi odvući našu pažnju od samog središta problema, uklanjajući iz vidokruga ostale oblike nasilja da bi stoga i samo aktivno sudjelovalo u njima? Poznata anegdota govori o posjetu jednog njemačkog oficira Picassovu pariškom atelijeru za vrijeme rata. Oficir je uočio Guernicu i šokiravši se modernističkim "kaosom" na slici upitao Picassa: "Jeste li vi ovo napravili?", na što je Picasso hladno odgovorio: "Ne, to ste vi napravili!" Danas mnogi liberali suočeni s nasiljem i nemirima poput onih nedavnih u predgrađima Pariza postavljaju isto pitanje malobrojnim preostalim ljevičarima koji još uvijek polažu nade u radikalnu društvenu transformaciju: "Niste li upravo vi ovo učinili? Je li to ono što ste željeli?" Mi bismo im trebali odgovoriti na isti način poput Picassa: "Ne, to ste vi učinili! Ovo je istinski rezultat vaše politike!"

Postoji jedan stari vic o mužu koji se vraća kući s posla nešto ranije negoli što to inače čini i zatječe ženu u krevetu s nepoznatim muškarcem. Iznenađena žena vikne: "Zašto si se vratio tako rano?", a muž bijesno odvrati: "Što to radiš u krevetu s nepoznatim muškarcem?" Žena mirno odgovori: "Ja sam prva postavila pitanje, nemoj se izvlačiti tako što mijenjaš temu!"[4] 

Isto se odnosi i na nasilje: namjera se sastoji upravo u tome da se promijeni tema, da se odmaknemo od očajničkih humanitarnih SOS poziva u pomoć da se zaustavi nasilje i primaknemo analizi ostalih SOS poziva, složenoj interakciji triju vrsta nasilja: subjektivnog, objektivnog i simboličkog. Pouka se sastoji u tome da se treba oduprijeti fascinaciji subjektivnim nasiljem koje utjelovljuju društveni akteri, zli pojedinci, represivni aparat i fanatična gomila: subjektivno nasilje je između tri vrste nasilja tek ono koje je najlakše vidljivo.

*

Pojam objektivnog nasilja treba pomno sagledati iz povijesne perspektive: ono je svoj novi oblik zadobilo u kapitalizmu. Marx je opisao nezaustavljivo kruženje kapitala koji se neprekidno povećava, kapitala čija je solipsistička sposobnost partenogeneze svoj vrhunac dosegla u današnjoj meta-refleksivnoj spekulaciji o budućnosti. Bilo bi prejednostavno tvrditi kako je sablasni duh tog samoprobuđenog čudovišta koje slijedi svoj put ne obazirući se na humanost ili probleme zaštite okoliša tek ideološka apstrakcija i da iza nje stoje stvarni ljudi i predmeti na kojima se temelje proizvodni kapaciteti i resursi kruženja kapitala na kojima se on hrani poput golema parazita. Problem je u tome što se takva "apstrakcija" ne nalazi samo u pogrešnoj percepciji društvene stvarnosti financijske spekulacije, nego u tome da je ona "stvarna" u smislu uvjetovanja strukture materijalnih društvenih procesa: o sudbini čitave populacije a ponekad i čitavih zemalja katkad odlučuje "solipsistička" spekulativna igra kapitala koji slijedi logiku profita i posve je indiferentan spram toga kako će njegovo kretanje utjecati na društvenu stvarnost. Stoga Marxova poanta nije u tome da se ova druga dimenzija svede na prvu, odnosno da se pokaže kako teološko kruženje dobara proizlazi iz antagonizama "stvarnoga života". Njegova je poanta ponajprije u tome da se do onog prvog (društvena realnost materijalne proizvodnje i društvene interakcije) ne može istinski doći bez onog drugog: riječ je o metafizičkom plesu kapitala koji samog sebe pokreće omogućujući promjene u stvarnom životu i katastrofe. Upravo u tome počiva fundamentalno sistemsko nasilje kapitalizma, neugodnije od bilo kojeg izravnog društveno-ideološkog nasilja u razdoblju prije nastanka kapitalizma: ovo nasilje više nije moguće pripisati konkretnim pojedincima i njihovim "zlim" namjerama, jer je ono u cijelosti "objektivno", sistemsko, anonimno. Ovdje nailazimo na Lacanovu razliku između realnosti i Realnog: "realnost" je društvena stvarnost stvarnih ljudi uključenih u interakciju i proizvodne procese, dok je Realno nemilosrdna "apstraktna", sablasna logika kapitala koji odlučuje o tome što se zbiva u društvenoj stvarnosti. Taj procjep se može jasno vidjeti posjetimo li zemlju koja se nalazi u teškim neprilikama. Zamjećujemo ekološke probleme i ljudsku bijedu. No, unatoč tome, ekonomski izvještaj koji čitamo nakon posjeta govori o tome da je ekonomsko stanje u toj zemlji "financijski zdravo" - nije važna stvarnost nego zdravstveno stanje kapitala...

Nije li ovo stanje danas na djelu više nego ikad ranije? Ne ukazuju li fenomeni koje se povezuje s virtualnim kapitalizmom (planirana razmjena u budućnosti i slične apstraktne financijske spekulacije) na carstvo "realne apstrakcije" u svom najčišćem obliku, mnogo radikalnije negoli u Marxovo doba? Ukratko, najviši oblik ideologije ne nalazi se u zaplitanju u ideološku sablasnost, čime se zaboravlja da je utemeljen na stvarnim ljudima i njihovoj interakciji, već upravo u predviđanju Realnog sablasnosti i pretvaranju da se izravno obraća "stvarnim ljudima i njihovim stvarnim problemima". Posjetiteljima londonske burze dijeli se besplatna brošura u kojoj se tumači da trgovanje dionicama ne označava neku misterioznu fluktuaciju nego odnos između ljudi i njihovih proizvoda, što uistinu predstavlja ideologiju u njenom najčišćem obliku.

Hegelovo temeljno pravilo sastoji se u tome da "objektivni" višak - carstvo apstraktne univerzalnosti koje mehanički propisuje svoje zakone posve zanemarujući subjekt uvučen u tu mrežu - uvijek prati i "subjektivni" višak, odnosno nepravilno i proizvoljno djelovanje hirova. Tipičan primjer te međuovisnosti donosi Étienne Balibar, koji razlikuje dva suprotna ali komplementarna oblika suviška nasilja: "ultra-objektivno" ili sistemsko nasilje koje je sastavni dio društvenih uvjeta globalnog kapitalizma i uključuje "automatsko" stvaranje izdvojenih i zamjenjivih pojedinaca poput beskućnika i nezaposlenih, te "ultra-subjektivno" nasilje novonastalih etničkih i/ili religijskih (ukratko: rasističkih) "fundamentalizama".[5]

Naša nemogućnost da primijetimo posljedice sistemskog nasilja najjasnije se očituje u raspravama o komunističkim zločinima. Lako je pronaći odgovorne za komunističke zločine: ovdje imamo posla sa subjektivnim zlom za koje su krivi akteri koji su činili zlodjela. Mogli bismo čak i jasno navesti ideološke izvore tih zločina - totalitarna ideologija, Komunistički manifest, Rousseau, pa čak i Platon. No kad se skrene pažnja na milijune koji su umrli kao posljedica kapitalističke globalizacije, od tragičnih zbivanja u Meksiku u šesnaestom stoljeću pa sve do holokausta u Belgijskom Kongu prije stotinu godina, odgovornost za ove zločine se tada poriče. Čini se kao da se sve to dogodilo kao rezultat "objektivnog" procesa koji nitko nije planirao niti izvršavao i u podlozi kojeg nije stajao nikakav "kapitalistički manifest" (Ayn Rand bila je najbliže tome da ga napiše).[6] Činjenica da je belgijski kralj Leopold II koji je kumovao holokaustu u Kongu bio veliki dobrotvor te ga je papa proglasio svetim, ne može se odbaciti kao puki primjer ideološkog licemjerja i cinizma. On je možda privatno i mogao biti iskreni dobrotvor, skromno preduhitrivši katastrofalne posljedice golemog ekonomskog projekta bezobzirnog iskorištavanja prirodnih bogatstava Konga kojim je upravljao. Zemlja je bila njegovo osobno carstvo! Najsnažnija ironija sastoji se u tome što je veći dio bogatstva stečenog u Kongu raspodijeljen na dobrobit belgijskog naroda, primjerice za javne radove, muzeje, itd. Kralj Leopold je nedvojbeno bio preteča današnjih "liberalnih komunista", uključujući dobre ljude iz Porto Davosa.

Dobri ljudi iz Porto Davosa

Posljednjih deset godina Davos i Porto Alegre predstavljali su dva grada blizanca globalizacije. Davos, eksluzivno švicarsko odmaralište, mjesto je na kojem se uz velike mjere sigurnosti i uz pravu opsadu grada sastaje globalna elita menadžera, državnika i utjecajnih ljudi iz medija koji i nas i sebe žele uvjeriti kako globalizacija najbolje može pomoći sama sebi. Porto Alegre je suptropski brazilski grad u kojem se sastaje protu-elita antiglobalizacijskog pokreta koja i nas i sebe želi uvjeriti kako kapitalistička globalizacija nije naša sudbina; ili, kako to kaže službeni slogan, "drugi svijet je moguć". Međutim, u zadnjih nekoliko godina okupljanja u Porto Alegreu održavaju se sa sve manje žara i o njima se sve manje izvještava. Gdje su nestale zvijezde iz Porto Alegrea?

Neki od njih otišli su u Davos. Intonaciju skupova u Davosu u sve većoj mjeri određuje skupina poduzetnika od kojih, ironično, neki sami sebe nazivaju "liberalnim komunistima" koji više ne prihvaćaju opreku između Davosa (globalni kapitalizam) i Porto Alegrea (novi društveni pokreti kao alternativa globalnom kapitalizmu). Oni tvrde da je moguće u isto vrijeme imati i globalni kapitalizam (prosperirati kao profitabilan poduzetnik) i ono što ga izjeda (odobravati anti-kapitalističke uzroke društvene odgovornosti i ekoloških pitanja). Nema više potrebe za Porto Alegreom, s obzirom na to da i sam Davos može postati Porto Davos.

Novi liberalni komunisti su dakako naši uobičajeni sumnjivci: Bill Gates i George Soros, šefovi Googlea, IBM-a, Intela, eBaya, kao i njihovi dvorski filozofi poput novinara Thomasa Friedmana. Ono što ovu grupu čini zanimljivom jest činjenica da je njenu ideologiju nemoguće razlikovati od nove sorte anti-globalističkih ljevičarskih radikala: guru postmoderne ljevice Toni Negri i sam hvali i veliča digitalni kapitalizam kao onaj koji sadrži in nuce sve elemente komunizma - trebalo bi samo odbaciti revolucionarnu formu i tako bi se postigao cilj revolucije. I stara desnica sa svojom smiješnom vjerom u autoritet, poredak i uskogrudni patriotizam, kao i stara ljevica sa svojom unovčenom Borbom protiv kapitalizma danas predstavljaju istinske konzervativce koje se bore u kazalištu sjena bez ikakva doticaja s današnjom pravom stvarnošću. Označitelj ove nove stvarnosti u novogovoru liberalnih komunista predstavlja riječ "mudar": ona označava dinamičko i nomadsko kao protutežu centraliziranoj birokraciji, dijalog i suradnju nasuprot hijerarhijskom autoritetu, fleksibilnost nasuprot rutini, kulturu i znanje nasuprot staroj industrijskoj proizvodnji, spontanu interakciju i autopoiesis nasuprot učvršćenoj hijerarhiji.

Bill Gates je ikona "glatkog kapitalizma" kako ga je sam nazvao, postindustrijskog društva u kojem smo svjedoci "svršetka rada", društva u kojem softver odnosi pobjedu nad hardverom, a mladi štreberi pobjeđuju starije menadžere u crnim odijelima. U novim sjedištima kompanija ima vrlo malo izvanjske discipline. Bivši hakeri koji su dominirali javnom scenom rade do kasno u noć i imaju na raspolaganju besplatna pića iz automata i pogled na zelenilo ispred zgrade kompanije. Ključna osobina Gatesa kao ikone jest slika o njemu kao bivšem hakeru koji je uspio u životu. Pojam "haker" trebao bi imati subverzivne i marginalne konotacije protivne establišmentu. Hakeri žele poremetiti glatko funkcioniranje velikih birokratskih korporacija. Na fantazmatskoj razini, u podlozi se nalazi shvaćanje Gatesa kao subverzivnog i marginalnog huligana koji se oblači i ponaša kao ugledni predsjednik korporacije.

Liberalni komunisti su veliki šefovi koji osnažuju duh natjecanja, ili, kazano na posve suprotan način, protu-kulturni dosadnjakovići koji preuzimaju velike kompanije. Dogma u koju vjeruju nova je postmoderna verzija stare nevidljive ruke tržišta koju spominje Adam Smith. Tržište i društvena odgovornost ovdje nisu suprotstavljeni: oni se mogu ujediniti na obostranu dobrobit. Kao što je kazao Thomas Friedman, jedan od njihovih gurua, nitko ne mora biti loš ili podao da bi se bavio biznisom: danas ključ uspjeha predstavljaju suradnja sa zaposlenicima i njihovo aktivno sudjelovanje, dijalog s kupcima, zaštita okoliša i transparentnost poslovanja. Olivier Malnuit na jasan način navodi deset zapovjedi liberalnih komunista:

    1. Sve ponudi besplatno (besplatni pristup, autorska prava itd.) i samo naplati dodatne usluge, što će te učiniti još bogatijim. 2. Nemoj samo prodavati proizvode nego promijeni svijet: globalna revolucija i društvena promjena svijet će učiniti boljim. 3. Budi obziran i dijeli, budi svjestan društvene odgovornosti. 4. Budi kreativan: usredotoči se na dizajn, nove tehnologije i znanosti. 5. Reci sve: nema mjesta tajnovitosti. Potvrdi i vježbaj kult transparentnosti, slobodan protok informacija, cjelokupno čovječanstvo treba zajedno surađivati i biti u interakciji. 6. Ne pristaj na klasičan posao od devet do pet, nego se uključi u mudre, dinamične i fleksibilne komunikacije. 7. Vrati se u školu i uključi u trajno obrazovanje. 8. Djeluj kao katalizator: ne radi samo za tržište nego potakni nove oblike društvene suradnje. 9. Umri siromašan: dodijeli svoje bogatstvo onima kojima je potrebno, s obzirom na to da imaš više nego što možeš ikad potrošiti. 10. Preuzmi dužnosti u državi: vježbaj suradnju kompanije s državom.[7]

Liberalni komunisti su pragmatici: oni mrze doktrinarni pristup. Za njih uopće ne postoji izrabljivanje radničke klase. Postoje tek konkretni problemi koje treba riješiti: glad u Africi, položaj muslimanki, nasilje religijskog fundamentalizma. Kad god se dogodi humanitarna kriza u Africi - a liberalni komunisti obožavaju humanitarne krize jer one izvlače ono najbolje iz njih! - nema smisla koristiti staromodnu anti-imperijalističku retoriku. Umjesto toga, svi bismo se trebali usredotočiti na ono što doista može riješiti problem: ujediniti ljude, vlade i biznismene u zajednički pothvat, početi pokretati stvari s mrtve točke, umjesto da se oslonimo na pomoć centralizirane države, pristupiti krizi na kreativan i nekonvencionalan način, ne obazirući se na etiketiranje.

Liberalni komunisti vole primjere kao što su borba protiv aparthejda u Južnoj Africi. Oni ukazuju na to da je odluka nekih velikih međunarodnih korporacija o ignoriranju pravila aparthejda u njihovim južnoafričkim podružnicama koja se sastoje od ukidanja segregacije, davanja jednake plaće bijelim i crnim radnicima, bila u jednakoj mjeri važna kao i izravna politička borba. Nije li to idealan primjer preklapanja borbe za političku slobodu i poslovnih interesa? Iste te kompanije sada mogu pospješiti svoje poslovanje u Južnoj Africi nakon ukidanja aparthejda.

Liberalni komunisti vole i studentske nemire koji su potresali Francusku u svibnju 1968. godine: kakva eksplozija mladenačke energije i kreativnosti! Kako li su samo uzdrmali granice krutog birokratskog poretka! Kakav su tek novi poticaj dali ekonomskom i društvenom životu kad su nestale političke iluzije! Na kraju krajeva, mnogi od njih su tada bili mladi, protestirali i borili se s policijom na ulicama. Ako su se danas promijenili, to nije stoga što su se prepustili stvarnosti, već stoga što su se morali promijeniti da bi zaista promijenili svijet, zaista proveli revoluciju u našim životima. Nije li već i Marx ustanovio: što znače politički prevrati u usporedbi s izumom parnog stroja? Nije li on u većoj mjeri promijenio naše živote negoli sve moguće revolucije? Na tom tragu, Marx bi danas mogao reći: što znače svi protesti protiv globalnog kapitalizma u usporedbi s izumom interneta?

Povrh svega, liberalni su komunisti istinski građani svijeta: oni su dobri ljudi koji se brinu. Zabrinjavaju ih populistički fundamentalisti i neodgovorne, pohlepne kapitalističke korporacije. Oni vide "dublje uzroke" današnjih problema: to su masovno siromaštvo i beznađe koji rađaju fundamentalistički teror. Njihov cilj nije zaraditi novac, nego promijeniti svijet, a tko bi se žalio što tim usputnim ciljem zapravo zarađuju još više novca! Bill Gates je već sada najveći svjetski dobrotvor u povijesti čovječanstva, koji iskazuje svoju ljubav za susjede donacijama od nekoliko stotina milijuna za obrazovanje kao i za borbu protiv gladi i malarije. Kvaka je, naravno, u tome da želiš li dati, prvo moraš od nekoga oteti - ili, kako bi neki rekli, stvoriti. Liberalni komunisti se pravdaju time što prvo treba imati sredstva da bi se moglo pomoći ljudima te da su, kao što nas uči iskustvo s neuspjehom centraliziranih državnih i kolektivističkih pristupa, privatne inicijative naučinkovitiji put. Dakle, ako država želi regulirati njihovo poslovanje i opteretiti ih porezima, postavlja se pitanje je li ona doista svjesna da time zapravo na efikasan način potkopava proklamirani cilj vlastita djelovanja koji se sastoji u tome da se život učini boljim za veliku većinu ljudi, te da se zaista pomogne onima kojima je potrebna pomoć.

Liberalni komunisti ne žele biti samo strojevi za stvaranje profita: oni žele da njihov život zadobije dulje značenje. Oni su protivnici staromodne religije, ali zagovaraju duhovnost, meditaciju koja nije konfesionalna. Znamo da je budizam prorekao razvoj znanosti o mozgu, kao i to da se moć meditacije može znanstveno izmjeriti! Njihov moto je društvena odgovornost i zahvalnost: oni su prvi koji su priznali da je društvo bilo izrazito dobrohotno prema njima dopuštajući im da iskoriste svoje talente i nagomilaju bogatstvo, tako da smatraju svojom dužnošću pomoći ljudima i vratiti uslugu društvu. Naposljetku, koja je svrha njihova uspjeha ako ne pomagati ljudima? Jedino je takva skrb ono što poslovni uspjeh čini vrijednim...

Trebali bismo se zapitati ima li u svemu tome nešto nova? Je li doista riječ samo o tome da je takav stav, koji je za vrijeme divljeg američkog kapitalizma i industrijskih tajkuna (iako ne u tolikoj mjeri kao što isprva izgleda) predstavljao tek iznimku, danas postao univerzalno važeći? Stari dobri Andrew Carnegie na brutalan je način uposlio privatnu vojsku u svojim čeličanama ne bi li ugnjetavao organizirane radnike i potom dobar dio svojeg bogatstva razdijelio u obrazovne, umjetničke i humanitarne zaklade. Pokazalo se da čovjek željezne šake ima srce od zlata. Na isti način danas liberalni komunisti jednom rukom dijele ono što su drugom oteli. To podsjeća na čokoladni laksativ koji se može naći u prodavaonicama u SAD-u i koji se oglašava paradoksalnim sloganom: "Imate li problema sa zatvorom? Probajte našu čokoladu!" Drugim riječima, konzumirajte proizvod koji sam po sebi uzrokuje konstipaciju da bi je izliječio.

Ista se struktura - model prema kojem neka stvar predstavlja lijek za bolest koju sama izaziva - može vidjeti svugdje u današnjem ideološkom krajoliku. Uzmimo za primjer Georgea Sorosa, bankara i filantropa. Soros predstavlja najbeskrupuloznijeg financijskog špekulanta i manipulatora koji postoji zajedno s njegovim dvojnikom koji je humanitarno zabrinut za katastrofalne društvene posljedice neobuzdane tržišne ekonomije. Čak je i njegova svakodnevna rutina obilježena ovom dvojnošću: polovicu svoga radnog vremena posvećuje financijskim spekulacijama, a drugu polovicu humanitarnim aktivnostima poput doniranja novca za kulturne i demokratske aktivnosti u postkomunističkim zemljama te pisanju tekstova i knjiga, što u krajnjoj liniji poništava učinke njegovih vlastitih financijskih spekulacija.

Poput Georgea Sorosa, i Bill Gates je osoba s dva lica. Okrutni biznismen uništava ili preuzima suparničke tvrtke, teži virtualnom monopolu, koristi se svim trikovima i lukavstvima ne bi li postigao zacrtane ciljeve. Istovremeno, on je i najveći filantrop u povijesti čovječanstva koji se pita: "Što će nam kompjuteri ako ljudi nemaju dovoljno novca ni za hranu i umiru od dizenterije?" U etici liberalnih komunista okrutna potraga za profitom preduhitrena je dobrotvornim aktivnostima. Milosrđe je humanitarna maska iza koje se skriva ekonomska eksploatacija. Superego-ucjenom ogromnih razmjera razvijene zemlje "pomažu" nerazvijenima donacijama, kreditima i sličnom pomoći, čime se zaobilazi ključan problem, a to je njihovo sudioništvo i suodgovornost za bijednu situaciju u kojoj se nalaze nerazvijene zemlje.[8]

Oslanjajući se na Batailleovo razlikovanje "generalne ekonomije" suverenog trošenja i "obuzdane ekonomije" beskonačnog profita kapitalizma, njemački posthumanistički filozof Peter Sloterdijk osnovnu crtu rascjepa kapitalizma pronalazi u njemu samom, u njegovu imanentnom samo-nadvladavanju: kapitalizam se nalazi na vrhuncu kada "iz samoga sebe stvara svoju najradikalniju - i jedinu plodotvornu - suprotnost, posve različitu od onog o čemu je klasična ljevica, zahvaćena vlastitim jadom, uopće mogla i zamišljati".[9] Njegovo spominjanje Andrewa Carnegieja u pozitivnom svjetlu ukazuje na princip: suverena gesta vlastitog negiranja beskrajne akumulacije bogatstva sastoji se u trošenju takvog bogatstva za stvari ponad njihove cijene i izvan cirkulacije tržišta: javna dobra, umjetnost, znanost, zdravstvo itd. Ova završna "suverena" gesta omogućuje kapitalistima da izađu iz začaranog kruga beskonačnog širenja reprodukcije, stjecanja novca zato da bi ga se još više moglo zaraditi. Kada kapitalist svoje akumulirano bogatstvo dijeli u svrhu javnog dobra, tim činom on negira samoga sebe kao puku personifikaciju kapitala i njegova reproduktivnog kruženja: njegov život tada postaje smislen, prestaje za cilj imati tek širenje reprodukcije. Štoviše, kapitalist u tom slučaju prelazi od erosa do thymosa, od perverzne "erotske" logike akumulacije do javnog priznanja i ugleda. To u osnovi znači uzdizanje likova poput Sorosa ili Gatesa na razinu personifikacije navlastite samo-negacije samoga kapitalističkog procesa: njihova humanitarna djelatnost, odnosno goleme donacije za javno dobro, ne predstavlja tek osobnu idiosinkraziju. Bila iskrena ili pak licemjerna, ona je u svakom slučaju logični završetak kruženja kapitala, a iz uže ekonomske perspektive predstavlja nužnost jer kapitalističkom sustavu omogućava da odgodi vlastitu krizu. Ona ponovno uspostavlja ravnotežu (redistribucija bogatstva onima koji su potrebiti) bez upadanja u kobnu zamku: destruktivnu logiku gnjeva i prinudne državne redistribucije bogatstva koja može završiti isključivo posvemašnjom bijedom. Mogli bismo dodati kako ona također izbjegava i drugi oblik ponovnog uspostavljanja ravnoteže i potvrđivanja thymosa putem troškova suverenosti, a drugo ime za to je rat...

Ovaj paradoks označava našu vlastitu žalosnu poteškoću: današnji se kapitalizam ne može reproducirati sam od sebe. Da bi očuvao krug društvene reprodukcije, potrebno mu je milosrđe smješteno izvan ekonomskog sustava.

Liberalno-komunističko selo

Film The Village (Zaselak) M. Nighta Shyamalana pokazuje liberalno-komunistički način života koji se bazira na strahu u njegovu najčišćem vidu. Oni koji olako odbacuju njegove filmove kao primjer new age kića ovdje bi mogli ostati iznenađeni. Spomenuti zaselak u Pennsylvaniji odsječen je od svijeta i okružen šumom prepunom opasnih čudovišta koje mještani nazivaju "Oni O Kojima Ne Govorimo". Većina mještana zadovoljna je pogodbom koju su sklopili s čudovištima: oni ne ulaze u šumu, a čudovišta ne ulaze u grad. Do sukoba dolazi kada mladi Lucius Hunt poželi napustiti selo u potrazi za novim lijekovima i time prekrši sporazum. Lucius i Ivy Walker, slijepa kći seoskog vođe, odluče sklopiti brak. Zbog bolesne ljubomore seoska luda ubode Luciusa i zamalo ga ubije, nakon čega se Luciusu proširi infekcija koju bi mogli spriječiti samo lijekovi iz vanjskoga svijeta. Ivy tada od oca doznaje tajnu o selu: čudovišta zapravo ne postoje i ne živimo u 1897. godini. Starješine sela bili su skupina građana, žrtava zločina, koja se u dvadesetom stoljeću odlučila posve povući iz svoga vremena; Ivyn otac bio je bogati biznismen čijim su novcem kupili zemlju, nazvali je "prirodni rezervat", okružili je dugačkom ogradom i gomilom stražara, podmitili vladine službenike da skrenu avionske linije koje prolaze na toj ruti i preselili se u rezervat izmislivši priču o "Onima O Kojima Ne Govorimo" da bi spriječili odlazak iz sela. Uz blagoslov oca, Ivy uspije prodrijeti van, pronalazi susretljivog stražara koji joj daje potreban lijek i vraća se s njim zaručniku da bi mu spasila život. Na kraju filma, starješine odluče nastaviti živjeti u izolaciji sela, predstavljajući smrt seoskog idiota kao dokaz da čudovišta zaista postoje, čime se potvrđuje utemeljujući mit o zajednici. Logika žrtvovanja još jednom se potvrđuje kao uvjet postojanja zajednice, kao tajna spona koja je povezuje.

Stoga nije čudno da je većina kritičara film otpisala kao najgori oblik ideološke začahurenosti: "Lako je shvatiti zašto ga je privukla ideja da radnju filma smjesti u vrijeme kad su ljudi svoje emocije iskazivali na izravan i iskren način, ili zašto mu se sviđa ideja o selu odvojenom od ostatka svijeta. On ne pravi filmove, nego čahure".[10] Stoga se u podlozi filma nalazi želja za ponovnim stvaranjem zatvorenog univerzuma autentičnosti u kojem je nedužnost zaštićena od razarajuće snage moderne: "Sve se vrti oko toga kako zaštititi vlastitu nevinost od prodora 'čudovišta' iz vlastita života; to je želja za zaštitom vlastite djece od odlaska u nepoznato. Ako su vas jednom u životu ta 'čudovišta' ozlijedila, ne želite da se isto dogodi i vašoj djeci, a mlađa bi generacija možda željela ući u takav rizik".[11]

Pomnija analiza pokazuje kako je film mnogo kompleksniji. Kritike koje su isticale kako je film "blizak H. P. Lovecraftu po krutim i hladnim prikazima Nove Engleske, idejama prirođenosti i prešutnim spominjanjem 'Onih Starih' i 'Onih O Kojima Ne Govorimo'"[12], u pravilu zaboravljaju istaknuti politički kontekst. Samodostatna zajednica s kraja devetnaestog stoljeća priziva u sjećanje mnoge utopijsko-socijalističke zajednice koje su cvjetale u Americi toga doba. To ne znači da je sličnost s Lovecraftom u kontekstu nadnaravnog horora samo maska ili lažni mamac. Ovdje nalazimo dva univerzuma: moderno i otvoreno "društvo rizika" nasuprot sigurnosti staroga zatvorenog univerzuma Smisla - međutim, cijena koju treba za njega platiti sastoji se u ograničenom i zatvorenom prostoru koji čuvaju neopisiva čudovišta. Zlo nije tek izbačeno iz toga zatvorenog utopijskog prostora: ono je transformirano u mitsku prijetnju uz pomoć koje zajednica uspostavlja privremeni mir i protiv koga je prinuđena održavati trajno stanje opasnosti.

"Izbačene scene" koje se obično nalaze kao dodatak na DVD-u najčešće nas uspijevaju uvjeriti kako je redatelj bio u pravu kad ih je izbacio. Međutim, scene iz DVD zdanja ovog filma predstavljaju iznimku. Jedna od njih je vježba u kojoj Walker zvoni na uzbunu za bijeg u podzemna skloništa gdje bi se mještani trebali skloniti u sučaju napada čudovišta. Čini se da je autentičnost zajednica moguća samo u uvjetima trajne prijetnje, neprekidnog stanja opasnosti.[13] kao što ćemo kasnije vidjeti u filmu, tu prijetnju u najboljoj "totalitarnoj" maniri održava uski krug seoskih "starješina" zajednice da bi mlade koji nisu inicirani spriječili da napuste selo i krenu riskantnim putem kroz šumu do dekadentnih gradova. I samo zlo mora se udvostručiti: "stvarno" zlo društvene dezintegracije kasnoga kapitalizma mora se prebaciti na arhaično, magijsko-mitološko zlo koje predstavljaju "čudovišta". Zlo je sastavni dio unutrašnjega kruga jer ga zamišljaju članovi koji mu pripadaju. Čini se da se ovdje približavamo djelu G. K. Chestertona Čovjek koji je bio četvrtak u kojem je najviše rangirana osoba u policiji ujedno i najveći kriminalac i stoga se bori protiv samoga sebe. Hegelijanski kazano, izvanjska prijetnja protiv koje se bori zajednica ujedno je njena navlastita bit...[14]

Što ako je ovo istina na još radikalniji način nego što to na prvi pogled izgleda? Što ako se istinsko zlo u našim društvima ne nalazi u njihovoj kapitalističkoj dinamici, nego u našim pokušajima da se od njih izdvojimo (u isto vrijeme izvlačeći iz njih profit) boreći se za premještanje zatvorenih prostora zajednice iz "ograđenih zajednica" u rasne ili religijske grupe? Odnosno, nije li poanta filma upravo u tome da pokazuje kako je danas povratak autentičnoj zajednici u kojoj govor još uvijek izravno prenosi stvarne emocije (što je u osnovi ideal socijalističke utopije) laž koja se jedino može uprizoriti kao spektakl za iznimno bogate? Pravi primjeri današnjega zla nisu obični kupci koji zagađuju okoliš i žive u nasilnom svijetu rascjepkanih društvenih veza, nego oni koji - bivajući u cijelosti odgovorni za stvaranje tako devastiranog i onečišćenog svijeta - bježe od onoga što su napravili živeći u ograđenim zajednicama, konzumirajući organsku hranu ili provodeći praznike u rezervatima prirode.

U filmu Djeca čovječanstva[15] Alfonza Cuaróna, koji se zasniva na djelu P. D. Jamesa, liberalno-komunističko selo je Velika Britanija. Godine 2027. ljudska je rasa postala neplodna. Najmlađi stanovnik planeta, osamnaestogodišnjak, upravo je ubijen u Buenos Airesu. U velikoj Britaniji na snazi je neprekidno izvanredno stanje: antiteroristički odredi progone ilegalne imigrante, a institucije vlasti bave se sve manjom populacijom koja vegetira živeći u sterilnom hedonizmu. Nisu li hedonistička permisivnost i novi oblici društvenog aparthejda i kontrole zasnovane na strahu ono na čemu danas počivaju naša društva? No, evo u čemu se sastoji Cuarónova genijalnost: "Mnogi scenariji za budućnost sastoje se od nečeg sličnog Big Brotheru, ali ja smatram da je to shvaćanje tiranije vezano za dvadeseto stoljeće. Tiranija koja se sada zbiva preuzima drugačije oblike - u dvadeset i prvom stoljeću njeno je ime 'demokracija'". Zbog toga vladari Cuarónova svijeta nisu sivi i uniformirani orwellovski "totalitarni" birokrati nego prosvijećeni i kultivirani demokratski činovnici, od koji se svaki odlikuje nekim svojim "životnim stilom". Kad glavni junak posjećuje bivšeg prijatelja koji je sada jedan od najviših državnih dužnosnika da bi dobio posebnu propusnicu za izbjeglice, scena prikazuje stan na Manhattanu kao homoseksualno ljubavno gnijezdo za višu klasu, s neformalno odjevenim dužnosnikom i njegovim obogaljenim partnerom za stolom.

Posve je jasno da Djeca čovječanstva nije film koji govori o neplodnosti kao biološkom problemu. Neplodnost o kojoj govori Cuarónov film još je davno dijagnosticirao Friedrich Nietzsche zapažajući kako se zapadnjačka civilizacija kreće u smjeru Posljednjeg Čovjeka, ravnodušne kreature bez ikakve strasti ili predanosti. Budući da nije u stanju maštati i da je umoran od života, on ne preuzima nikakav rizik, tražeći samo udobnost i sigurnost, iskaz tolerancije jednoga spram drugoga: "Od vremena do vremena malo otrova: to stvara ugodne sne. A najposlije mnogo otrova, kako bi umiranje bilo lako. (...) Postoje još mala zadovoljstva za dan i mala zadovoljstva za noć: no poštuje se zdravlje. 'Pronašli smo sreću' - kažu posljednji ljudi i trepću očima."[16]

Nama koji živimo u zemljama Prvoga svijeta sve je teže čak i zamisliti neki javni ili univerzalni razlog zbog kojeg bismo bili spremni žrtvovati vlastiti život. Doista, rascjep između Prvog i Trećeg svijeta u sve većoj mjeri prolazi linijom koja razdvaja dug i zadovoljan život prepun materijalnog i kulturnog bogatstva i život koji je posvećen nekom transcedentnom cilju. Nije li upravo to antagonizam između onoga što je Nietzsche nazvao "pasivnim" i "aktivnim" nihilizmom? Mi sa Zapada predstavljamo Posljednje Ljude, zapletene u glupa svakodnevna zadovoljstva, dočim su muslimanski radikali spremni staviti sve na kocku i uključiti se u nihilističku borbu sve do krajnosti i autodestrukcije. Ono što postupno nestaje ovom oprekom između onih koji su "unutra" (Posljednji Ljudi koji obitavaju u sterilnim ograđenim zajednicama) i onih koji su "vani", jest stara dobra srednja klasa. "Srednja klasa je luksuz koji si kapitalizam više ne može priuštiti."[17] Jedino mjesto u filmu Djeca čovječanstva na kojem prevladava neobičan osjećaj slobode je Blackpool, neka vrsta oslobođenog teritorija koji se nalazi daleko od dosega sveprožimajuće opresije. Tim gradom omeđenim zidom i pretvorenim u izbjeglički kamp upravljaju njegovi stanovnici , ilegalni imigranti. Ovdje život obiluje militantnim izgredima islamskih fundamentalista, ali i djelima autentične solidarnosti. Nije stoga čudno da se upravo u njemu događa čudo u obliku novorođenog djeteta. Na kraju filma vojne snage okrutno bombardiraju Blackpool.

Seksualnost u atonalnom svijetu

Kakav se oblik seksualnosti uklapa u ovaj svijet? Šestog kolovoza 2006. godine London je bio domaćin prvog "masturbate-a-thona", javnog događanja u kojem je stotine muškaraca i žena zajedno masturbiralo u dobrotvorne svrhe, prikupljajući novac za zdravstvene organizacije koje se bave spolnošću i reprodukcijom. Cilj je također bio podići razinu svjesnosti i odbacivanje srama i tabua kojima je okružen ovaj posve uobičajen, prirodan i siguran oblik seksualne aktivnosti. Formulu je pronašla zdravstvena tvrtka iz San Francisca koja se pod imenom Good Vibrations bavi spolnim zdravljem, u sklopu Mjeseca Nacionalne Masturbacije koji su osnovali 1995. godine i kojem su otad bili domaćini otkako je održan izvorni "masturbate-a-thon" u San Franciscu. Evo kako dr. Carol Queen opravdava sve to:

    Živimo u društvu u kojem su spolne aktivnosti oduvijek bile ograničene zakonom, a potraga za istinskim užitkom redovno osuđivana kao sebična i djetinjasta. Velik broj ljudi koji se smatraju slobodnima od seksualnih ograda jednostavno su preispisali jednadžbu "seks je dobar jedino ako uključuje prokreaciju" u "seks je dobar jedino ako uključuje dvoje ljudi koji se vole"... Masturbacija je naša prva seksualna aktivnost, prirodni izvor užitka koji nam je dostupan tijekom cijelog života, ona je jedinstveni oblik vlastitog kreativnog izražavanja. Svaki put kad masturbirate ujedno slavite svoju seksualnost i vašu urođenu sposobnost za uživanjem, stoga uzmite stvar u svoje ruke!... Masturbacija može biti i radikalan čin, a kultura koja potiskuje masturbaciju može potiskivati i mnoge ostale osobne slobode. Slaveći Mjesec nacionalne masturbacije time što mu i sami doprinosite iznoseći na vidjelo ljubav prema sebi samome, imajte na umu kako je erotska sloboda svugdje sastavni dio blagostanja.[18]

Ideološka potka u podlozi masturbathona obilježena je sukobom između oblika i sadržaja: ona tvori kolektiv od pojedinaca koji su spremni podijeliti s drugima solipsistički egoizam sadržan u njihovu glupom užitku. Ta je kontradikcija, međutim, u većoj mjeri prividna negoli stvarna. Već je i Freud poznavao vezu između narcizma i uvučenosti u masu, što najbolje opisuje kalifornijska fraza "podijeliti iskustvo". Takvo preklapanje suprotstavljenih pojmova temelji se na izdvojenosti koju dijele: ne samo da netko može biti usamljen u gomili on jest sam u gomili. I pojedinčeva izoliranost i njegova uvučenost u masu u cijelosti isključuju pravu intersubjektivnost, susret s Drugim. Upravo zbog toga, kao što to nedvosmisleno ističe i francuski filozof Alain Badiou, danas bismo više nego ikad trebali inzistirati na ljubavi a ne na pukom užitku: upravo je ljubav kao susret Dvoje onaj koji "transsupstancijacijom" pretvara idiotski užitak masturbacije u prikladan događaj.[19] I minimalni osjećaj profinjenosti i osjetljivosti govori nam da je teže masturbirati pred nekim negoli s tom osobom imati spolni odnos: sama činjenica da je onaj drugi sveden na promatrača koji ne sudjeluje u mojoj aktivnosti čini moju aktivnost još više "sramnom". Događaji poput masturbate-a-thona pokazuju da više nema prihvatljivoga srama. Upravo je to ono što ga čini jednim od najjasnijih indikatora toga u kakvom svijetu danas živimo, ideologije koja podržava naše najintimnije iskustvo samoga sebe.

"Zašto masturbirati?" Evo razloga koje navodi Queen:

  • Zato što je seksualni užitak prirodno pravo svake osobe.
  • Zato što je masturbacija jedini sigurni seks.
  • Zato što je masturbacija radosno iskazivanje ljubavi prema samome sebi.
  • Zato što masturbacija pruža brojne zdravstvene prednosti kao što su uklanjanje menstrualnog grča, smanjenje stresa, oslobađanje endorfina, jačanje mišića zdjelice, smanjenu mogućnost infekcije prostate za muškarce i gljivičnih infekcija za žene.
  • Zato što je masturbacija izvrsna vježba za kardiovaskularni sustav.
  • Zato što je svaka osoba sebi najbolji partner.
  • Zato što masturbacija povećava razinu osviještenosti o seksu.
Ovdje se nalazi sve: povećana svijest o samome sebi, zdravstvena dobrobit, borba protiv društvene represije, najradikalniji oblik politički korektnog stava (pri masturbaciji nitko nije napastovan) te afirmacija seksualnog užitka u elementarnom smislu te riječi - "svaka osoba je sebi najbolji partner". Korištenje termina koji je obično rezerviran za homoseksualce (masturbacija "iznosi na vidjelo ljubav prema sebi") upućuje na neku vrstu implicitne teleologije postupnog izbacivanja svega drugog: ponajprije, u homoseksualnosti je izbačen drugi spol (spolni se čin upražnjava s osobom istoga spola). Potom, na način izokretanja Hegelove negacije negacije, ukinuta je i sama dimenzija drugosti: osoba uživa sama sa sobom.

U prosincu 2006. godine gradska uprava New Yorka proglasila je odabiranje jednog spola (što uključuje, ako je nužno, operaciju promjene spola) neotuđivim ljudskim pravom. Temeljna razlika odnosno "transcendentalna" razlika koja utemeljuje navlastitost ljudskog identiteta tim je činom otvorena mogućnosti manipulacije: umjesto toga uspostavljena je krajnja rastezljivost pojma ljudskosti. Masturbathon je idealan oblik seksualne aktivnosti transseksualnog subjekta, ili kazano drugim riječima, tebe, onoga koji je časopis Time u izdanju od 18. prosinca 2006. odabrao za "osobu godine". Ova godišnja nagrada nije pripala Ahmedinedžadu, Chavezu, Kim Jong-Ilu ili bilo kojem drugom uobičajenom sumnjivcu nego "tebi", svakome od nas koji koristimo ili stvaramo sadržaje na webu. Naslovnica časopisa sastoji se od bijele tipkovnice s ogledalom na mjestu monitora u kojem svaki čitatelj može vidjeti vlastiti odraz. Da bi nekako opravdali takav izbor, urednici su naveli prijelaz od institucija prema pojedincima koji se sada ponovno pojavljuju kao građani nove digitalne demokracije.

U svemu tome postoji nešto izrazito upadljivo što privlači pozornost u većoj mjeri negoli što nam to ovaj izraz kazuje. Ako je ikad postojao ideološki odabir, onda je to ovaj: poruka koja se odnosi na novu cyber-demokraciju u kojoj milijuni ljudi mogu izravno komunicirati i sami se organizirati zaobilazeći centraliziranu državnu kontrolu zapravo prikriva čitav niz uznemirujućih procjepa i napetosti. Očita ironija se ponajprije sastoji u tome da onaj tko pogleda u ogledalo s naslovnice Timea ne vidi ostale s kojima bi navodno trebao biti u vezi, nego svoj vlastiti odraz. Nije stoga čudno da je Leibniz jedan od glavnih filozofskih referenci teoretičara virtualnog prostora: ne ide li naša uronjenost u virtualni prostor usporedo sa svođenjem nas samih na Leibnizove monade koje zrcale čitav univerzum, iako "bez prozora" koji bi izravno otvorili pogled prema izvanjskoj stvarnosti? Moglo bi se reći da je današnji tipični korisnik interneta koji sam sjedi ispred svog monitora u sve većoj mjeri monada bez izravnog prostora u stvarnost koja se susreće samo s virtualnim simulakrumom, a ipak je više nego ikad prije uronjen u globalnu komunikacijsku mrežu. Masturbathon od pojedinaca koji su spremni podijeliti s drugim solipsizam vlastitoga glupog užitka proizvodi kolektiv i predstavlja oblik seksualnosti koji se savršeno uklapa u takve koordinate virtualnog prostora.

Alain Badiou razvio je pojam "atonalnih" svjetova (monde atone) na koje ne utječe intervencija Gospodara-Označitelja koji bi u konfuznu mnogostruku stvarnost uveo smislen poredak.[20] Što je to Gospodar-Označitelj?[21] Na samom kraju svog monumentalnog djela Drugi svjetski rat, Winston Churchill pomno razmatra enigmu političkog odlučivanja - nakon što stručnjaci (ekonomski i vojni analitičari, psiholozi, meteorolozi) iznesu svoje raznolike, elaborirane i pročišćene analize, netko mora donijeti jednostavnu ali upravo zato i najtežu odluku o djelovanju i objedinjavanju svih tih raznolikih stavova na temelju kojih - u situaciji gdje svako "za" uvijek ima dva razloga "protiv" ili obratno - treba donijeti jednoglasnu odluku: Da ili Ne. Napast ćemo ili ćemo nastaviti čekati. Taj problem sažeto je opisao nitko drugi doli John F. Kennedy: "Sama bît konačne odluke ostaje nedokučiva promatraču, a često i onoj osobi koja donosi odluke". Takva gesta odlučivanja koja se nikad u cijelosti ne može racionalno utemeljiti zapravo je gesta Gospodara.

Temeljna karakteristika našeg postmodernog svijeta jest težnja da se raskine s djelovanjem Gospodara-Označitelja: složenost svijeta mora biti bezuvjetno potvrđena. Svaki Gospodar-Označitelj koji želi uspostaviti neki poredak mora biti dekonstruiran, raspršen, diseminiran: "moderna apologija 'složenosti' svijeta nije ništa doli generalizirana želja za atonalnošću".[22] Badiou nudi izvrstan primjer takvog "atonalnog" svijeta: to je politički korektna vizija seksualnosti koju zastupaju rodni studiji svojim opsesivnim odbacivanjem binarne logike: naš svijet je granični svijet nijansi raznolikih seksualnih praksi koji ne tolerira odlučivanje, Dvojnost, evaluaciju u Nietzscheovom smislu tih pojmova.

U ovom kontekstu posebno su zanimljivi romani Michela Houellebecqa[23] u kojima on beskonačno razrađuje motiv neuspjeha u ljubavi u suvremenim zapadnjačkim društvima koje karakterizira, kako je to kazao jedan književni kritičar, "raspad religije i tradicije, neobuzdano obožavanje užitka i mladosti te budućnost kojom dominira znanstvena racionalnost i manjak užitka."[24] To je mračna strana "seksualnog oslobađanja" iz 60-ih godina: posvemašnja komodifikacija seksualnosti. Houellebecq prikazuje stanje nakon seksualne revolucije, sterilnost univerzuma kojim dominira poriv superega za uživanjem. Cjelokupni njegov opus usredotočen je na suprotnost ljubavi i seksualnosti: seks je apsolutna nužnost, odreći se seksa znači nestati, iščeznuti, tako da ljubav ne može procvjetati bez seksa; međutim, istovremeno, ljubav je nemoguća upravo zbog seksa: on je "postao znak dominacije kasnog kapitalizma i trajno pokvario međuljudske odnose kao neizbježna reprodukcija dehumanizirajuće naravi liberalnog društva; u osnovi, seks je uništio ljubav".[25] Seks je stoga, poslužimo li se Derridinim terminima, istovremeno i uvjet mogućnosti i nemogućnost ljubavi.

*

Živimo u društvu u kojem postoji svojevrstan hegelovski spekulativni identitet suprotnosti. Neke odlike, stavovi i životne norme više se ne percipiraju kao ideološki obilježene. One se doimaju neutralnim, ne-ideološkim, prirodnim, zdravorazumskim. Ideologijom smatramo ono što se nalazi izvan tog područja: gorljivi religijski fanatizam ili posvećenost određenoj političkoj orijentaciji. Hegelovska poanta bi se ovdje odnosila na činjenicu da upravo neutraliziranje nekih odlika i njihovo smještanje u spontano usvojenu pozadinu obilježava ideologiju u njenom najčišćem značenju i na najučinkovitiji način. Riječ je o dijalektičkom "podudaranju suprotnosti": ostvarenje pojma ili ideologije u njenom najčišćem obliku podudara se s njenom suprotnošću kao ne-ideologijom (ili, preciznije kazano: doima se ne-ideologijom). Isto vrijedi i za nasilje. Društveno-simboličko nasilje u svom se najčišćem obliku pojavljuje kao vlastita suprotnost, kao prirodno stanje okruženja u kojem živimo, zraka koji udišemo.

Stoga su osjetljivi liberalni komunisti (uplašeni, brižljivi, protivnici nasilja) i bijesni, zaslijepljeni fundamentalisti dvije strane iste medalje. Dok se bore protiv subjektivnog nasilja, liberalni su komunisti upravo oni čimbenici strukturalnog nasilja koje stvara uvjete za eksploziju subjektivnog nasilja. Isti oni dobrotvori koji daju milijune za borbu protiv AIDS-a ili poučavanje o toleranciji uništili su živote tisuća ljudi svojim financijskim spekulacijama i stoga stvorili uvjete za nastanak netolerancije protiv koje se bore. Tijekom 60-ih i 70-ih mogle su se nabaviti meke pornografske razglednice djevojke obučene u bikini ili sličnu odjeću; međutim, ako ste razglednicu malo pomaknuli ili je gledali pod drugim kutom, odjeća bi odjednom nestala i kao nekom čarolijom bi se razotkrila gola djevojka. Kad nas obasipaju srcedrapateljnim vijestima o otpisivanju dugova siromašnima ili velikoj humanitarnoj kampanji za iskorjenjivanje neke opasne epidemije, potrebno je samo okrenuti razglednicu i pogledati je iz drugog kuta da bi se ispod njezina lika otkrila prava narav opscene figure liberalnog komunista na djelu.

Ne treba imati iluzija: liberalni komunisti su neprijatelji svake progresivne borbe u današnjem svijetu. Svi ostali neprijatelji - religijski fundamentalisti i teroristi, korumpirani i neučinkoviti državni birokrati - pojedinačne su figure čiji uspon i pad ovisi o slučajnom spletu lokalnih okolnosti. Upravo zato što žele riješiti sve sekundarne manjkavosti globalnog sistema, liberalni komunisti predstavljaju istinsko utjelovljenje svega onog što ne valja u sustavu kao takvom. Tu činjenicu treba stalno imati na umu u središtu različitih taktičkih savezništava i kompromisa na koje je potrebno pristati s liberalnim komunistima kad se radi o borbi protiv rasizma, seksizma i religijskog mračnjaštva.

Što bi dakle trebalo učiniti s liberalnim komunistom koji je nedvojbeno dobra osoba, iskreno zabrinuta zbog siromaštva i nasilja u svijetu i koja je dovoljno bogata da si može dopustiti takve brige? Doista, što bi trebalo učiniti s čovjekom kojeg ne mogu potkupiti interesi neke korporacije zato jer je on njen suvlasnik, koji ustraje u svojim stavovima o borbi protiv siromaštva zato jer zarađuje na njen račun, koji iskreno izražava svoje stavove zato jer je toliko bogat da si to može dopustiti, koji iskazuje hrabrost i mudrost bezobzirno slijedeći svoje poslovne pothvate i ne uzima u obzir svoje osobne potrebe jer su one već zadovoljene, čovjekom koji je, povrh toga, i dobar prijatelj, napose svojim kolegama iz Davosa? Bertolt Brecht ponudio je odgovor na ovo pitanje u svojoj pjesmi "Propitivanje dobrih":

    Istupi naprijed, čuli smo Da si dobar čovjek. Ne može te se potkupiti, no ni munja Koja pogađa kuću također Se ne može potkupiti. Držiš se onoga što si rekao. Ali što si zapravo rekao? Pošten si, kažeš svoje mišljenje. Koje mišljenje? Hrabar si. Protiv koga? Mudar si. Za koga? Ne brineš se za svoju osobnu dobit. Za čiju se dobit onda brineš? Dobar si prijatelj. Jesi li također dobar prijatelj i dobrih ljudi? Poslušaj nas: mi znamo Da si ti naš neprijatelj. Zato ćemo Te sada staviti pred zid. Ali uzimajući u obzir tvoje Zasluge i vrline Stavit ćemo te pred dobar zid i ustrijeliti te Dobrim metkom iz dobre puške i zakopati te Dobrom lopatom u dobroj zemlji.[26]
     
     


Slavoj Žižek


S engleskoga preveo: Tonči Valentić


(pretipkano iz knjige "O nasilju", Naklada Ljevak , Zagreb, svibanj 2008., str. 14-38)

[1] Lesley Chamberlain, The Philosophy Steamer, London: Atlantic Books 2006, str. 23-24. Da bih izbjegao moguće nesporazume, jasno izjavljujem kako odluku o protjerivanju anti-boljševičkih intelektualaca smatram u potpunosti opravdanom.

[2] Ibid., str. 22.

[3] Walter Benjamin, "Critique of Violence", u: Selected Writings, Vol. 1, 1913-1926, Cambridge, MA: Harvard University Press, 1996.

[4] Kad su Palestinci na izraelski zahtjev da obustave terorističke napade odgovorili pitanjem "a što je s vašom okupacijom Zapadne obale?", nije li Izrael također odgovorio u stilu "Ne mijenjajte temu!"?

[5] V. Étienne Balibar, "La violence: idealite et cruaute," u La crainte des masses: politique et philosophie avant et après Marx, Paris: Editions Galilée, 1997.

[6] U tome se također sastoji ograničenost "etičkih odbora" koji se svako malo pojave odnekud da bi spriječili opasnosti neobuzdanog znanstveno-tehnološkog napretka: svojim dobrim namjerama, etičkom brigom itd. oni zapravo ignoriraju mnogo osnovnije "sistemsko" nasilje.

[7] V. Olivier Malnuit, "Pourquoi les géants du business se prennent-ils pour Jésus?", Technikart, veljača 2006, str. 32-37.

[8] Isti argument se odnosi i na suprotnost između "pametnog" i "nepametnog" pristupa. "Outsourcing" (korištenje usluga drugih organizacija za ostvarivanje projekata, nap. prev.) je ovdje ključni termin: njime se u "ne-pametne" zemlje Trećeg svijeta (ili na nevidljiva mjesta Prvog svijeta) izvozi (nužna) mračna strana (disciplinirani i hijerarhijski ustrojen rad, ekološko zagađenje itd). San liberalnih komunista sastoji se u izvozu sâme radničke klase u nevidljive tvornice u kojima u teškim uvjetima rade potplaćeni radnici Trećega svijeta.

[9] Peter Sloterdijk, Zorn und Zeit, Frankfurt: Suhrkamp, 2006, str. 55.

[10] Michael Agger, "Village Idiot. The Case against M. Night Shyamalan", http://www.slate.com/id/2104567.

[11] Shane Handler, "M. Night Shyamalan's The Village", http://www.glidemagazine.com/articles120.html.

[12] David Edelstein, "Village of the Darned: More Pious Hokum from M. Night Shyamalan", http://www.slate.com/id/2104512.

[13] Jedna od glupljih zamjerki filmu (ne odviše različita od prigovora Hitchcockovoj Vrtoglavici) odnosi se na ukidanje napetosti razotkrivanjem tajne u prve dvije trećine filma - međutim, spoznaja o njoj čini zadnju trećinu filma još zanimljivijom. Odnosno, posljednja trećina (Ivyino teško i polagano kretanje kroz šumu) postavlja pred nas zagonetku (ili, kako bi to neki rekli, narativnu nekonzistentnost): zbog čega se Ivy i dalje boji čudovišta, zbog čega ona i dalje predstavljaju mitsku prijetnju kad Ivy sada zna da čudovišta ne postoje, da su uprizorena? U jednoj izbačenoj sceni, nakon što čuje zlokobni (kao što znamo, umjetno proizveden) krik koji označava blizinu čudovišta, Ivy padne u depresivni plač: "Ovdje sam zbog ljubavi. Zato te molim da me pustiš da prođem!" - zbog čega, ako zna da čudovišta ne postoje? Ona to dobro zna, ali ipak... u nestvarnim sablastima koja je progone ima više stvarnosti nego u stvarnosti sâmoj.

[14] Ovdje je Nicholas Meyer također u pravu u svojoj parodiji Sherlocka Holmesa pod nazivom Sedam postotna otopina: unutar dijegetskog prostora pripovijesti o Sherlocku Holmesu, Moriarty kao glavni zlikovac ("Napoleon zločinâ") i Holmesov najveći neprijatelj, zapravo je plod Holmesove mašte, njegova dvojnika i njegove mračne strane: na samom početku Meyersova romana Moriarty, skromni profesor matematike posjećuje Watsona koji mu objašnjava da je Holmes njime opsjednut i da ima fiks-ideju kako je on kriminalni um; da bi izliječio Holmesa, Watson ga odvlači u Beč, kod Freuda...

[15] Dostupno na webu: http://www.impactservices.net.au/movies/childrenofmen.htm.

[16] Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, prev. Danko Grlić, Mladost, Zagreb, 1983., str. 14-15.

[17] John Gray, Straw Dogs, London: Granta, 2003, str. 161.

[18] Dostupno na webu: http://www.masturbate-a-thon.com.

[19] Alain Badiou, Logiques des monades, Paris: Editions du Seuil, 2006.

[20] Ibid.

[21] Za pojam Gospodara-Označitelja v. Jacques Lacan, The other Side of Psychoanalysis, New York: Norton 2006.

[22] Badiou, Logiques des monades,str. 443.

[23] Npr. Michel Houellebecq, The Possibility of an Island, New York: Knopf 2006.

[24] Nicholas Sabloff, "Of Filth and Frozen Dinners", Common Review, zima 2007, str. 50

[25] Ibid., str. 51.

[26] Bertolt Brecht, "Verhoer des Guten" u: Werke: Band 18, Prosa 3, Frankfurt am Main: Suhrkamp Verlag, 1995, str. 502-503 (autorov prijevod).

Нема коментара:

Постави коментар