петак, 17. јануар 2014.

Vrući krompiri u teoriji - nelagodnosti Novog Lumpenproleterijata (deo I)







Treba razumeti i relativno ozbiljno shvatiti činjenicu da savremena radikalna socijalistička teorija previđa određene momente faktičkih stanja među svojim predmetom bavljenja, a to je radnička klasa i stremljenja u njoj. Problem naravno nije nepoznat – treba priznati da su određene neprijatnosti skoro pa oduvek „mučile“ ne teoriju, ali teoretičare, aktiviste teorije. Teorija je najveće blago marksizma i materijalizma uopšte, naše najveće oružje koje trebamo da čuvamo, negujemo i oplemenjujemo – ali ljudi koji se njom bave su, kako i sama teorija kaže, proizvodi svojih okolnosti, ideologija, odgoja, životnih izbora, okruženja itd. Odmah da se ogradim(o), blog Teorija iz Teretane i ljudi iza njega nikad nisu verovali da imaju tu „tapiju na istinu“, jedini motiv i iskreno verovanje iza ovog rada je to da postoje ogromne usputne rupe u teorijsko-aktivističkom radu koje treba hitno krpiti i štap, lenjinistički naravno, što više kriviti.


U tom smislu, napor je posebno bio fokusiran na razumevanje potrebe idenja u korak sa vremenom, političkim vremenom i istorijskim vremenom u kome postoji i kreće se savremeni zapadni proleterijat, od San Franciska do Istanbula. Ne zato što ostale proleterijate treba zanemariti, nego zato što se u američko-evropskom kontinuumu proleterizacije (unutar koga je i srpski i balkanski proleterijat) stvari relativno preklapaju i postoje određeni istorijski ujednačeni ritmovi manifestacija određenih pojava. U tom smislu, teorija Luja Altisera je bila neizostavan i najdragoceniji korak koji je mogao biti urađen, bez njegovih koncepcija (kao i određenih koncepcija Fukoa, Žižeka ali i mnogobrojnih likova i karaktera iz sveta popularne kulture koji su u toj sferi vodili ideološku borbu, bili svesni toga ili ne – posebno bih tu istakao Mihajla Divca sa svojom čuvenom boljševičkom tvrdnjom o postojanom odbijanju verovanja u povlačenje) ideja ovog bloga ne bi postojala.

Ideja bloga, čime ćemo se dalje baviti u ovom tekstu, je sakupljena oko tvrdnje da savremena socijalistička teorija (barem ona koja dopire dovde) u velikoj meri ostaje slepa i gluva na ono što američko-evropski proleterijat relativno brzo postaje. Naravno, nemam nameru da tvrdim epohalno važnu teorijsku ideju, ali postoje različite teorijske ideje koje pokušavaju da razumeju socijalno-istorijsku putanju onoga što građanska sociologija naziva Generacijom Ipsilon (Y),  a to je generacijski zahvat rođenih od kraja sedamdesetih do kraja devedesetih – u proseku ljudi koji danas imaju između 23 i 35 godina. Suštinski, za nas je važno ideološko okruženje ovog lonca – a to je:


  1.       ubrzani raspad nasleđa socijalizma na čelu sa padom zida u Berlinu i nestankom SSSR-a
  2.       ubrzana i neslućeno snažna ofanziva post-modernog liberalizma baziranog oko centralnog pojma „ljudskih prava“ i „prava na različitosti“, kao i terora liberalnog konsenzusa da „sve može – samo privatno vlasništvo ne sme da se dira“
  3.   pojava kultnih kinematografskih ostvarenja koji za temu imaju kriminalnu-delinkventnu tematiku: „Godfather“ serijal, „Scarface“ (ključni generacijski film), „Goodfellaz“, “New Jack City”, „Menace to Society“, „La Haine“, "Trainspotting", pojava hit-serije na HBO mreži „Sopranos“ i još zaista dosta naslova. Shodno ovome, naravno, ide ubrzana kriminalizacija velikih slojeva radničke klase koja u neoliberalnim uslovima počinje da traži načine da realizuje „obećani san o samoostvarenom čoveku“
  4.     pojava muzičkih pravaca koje nastaju kao direktna posledica neoliberalizma: house, techno i hip-hop kultura u Americi i njihov dolazak u Evropu. Ovi žanrovi ne bi postojali bez ukidanja muzičkih sekcija masovno po američkim srednjim i osnovnim školama (kao „mere štednje“) i prelaska klinaca na nove muzičke tehnologije van konvencionalnih muzičkih instrumenata, ali i van formalnog „muzičkog“ treninga; deindustrijalizacije koja je verno pratila neo-liberalizam i ostavljala ljude na ulici sa dosta slobodnog vremena, ali i fabrička postrojenja i škole otvorena za žurke; kao i velikog udara relativno jeftine opreme prvih personalnih kompjutera, semplera, ritam-mašina i gramofona koji su bili instrumenti proleterijata generacije Y. Razvoj house-a u Čikagu, techna u Detroitu i hip-hopa u Njujorku (u potpuno depriviranim i uništenim crnačkim zajednicama koje je tresao kriminal, nasilje i droga) je kulturološki korak i pobeda bez presedana u istoriji socijalizma i proleterske kulture i to su muzički koraci novog doba
  5.       za evropske (ali i južnoameričke) terene, ustoličenje fudbalskog huliganizma kao jako važne omladinske (primarno proleterske) kulture koja regrutuje iz decenije u deceniju, za severnu Ameriku fenomen omladinskih uličnih bandi čije se cifre, takođe, proporcinalno uvećavaju (isto se odnosi i na bande širom „trećeg sveta“), kao i pojava evropske rejv kulture tokom devedesetih vezane za kulturu elektronske muzike hausa i tehna
  6.      pojava i uspostavljanje koda važnosti odevnih predmeta i takozvanih „luksuznih dobara“ (naziv koji treba pod hitno menjati terminom „skupa dobra“) kod nižih klasa koju je još američki sociolog Pol Fasel detektovao još 1983. i nazvao ju „proleterskim pomeranjem“ („proleterian drift“). Fussell je još tada obrađivao ideju „proleterizacije luksuza“, tj. dolazak dobara i proizvoda u prethodnim generacijama nedostupnim nižim slojevima upravo među te slojeve, kao i neverovatan značaj koji ti slojevi upisuju u te proizvode kao novo-osvojene statusne simbole u svom naporu za društvenom emancipacijom
  7.      pojava sportskih mini-bogova bez presedana, kao što su Džordan, Ronaldo, Zidan, Brajant, Federer... i njihov značaj za industriju zabave kasnog kapitalizma, ali i za primarne potrošače sportske kulture, a to je radnička klasa
  8.     pojave rep izvođača (koji postaju planetarne super-zvezde) sa američke teritorije koji su dali glas i artikulisali desetine miliona života širom planete tekstovima isključivo baziranim na problemima i željama lumpen-proleterske svakodnevnice neoliberalizma. Zbilja, svaki iole objektivan levičarski knjiški moljac koji se nije pravio da živi u pećini zadnjih 25 godina zna šta likovi Eazy E-a, Tupaca, Snoop Dogga, 50 Centa, Lil Wayne-a, DMX-a, Gucci Mane-a i ostalih znače mladima širom planete. Shodno tome, hip-hop postaje zvaničan svetski „soundtrack“ moderne istorije za veliku većinu stanovnika planete sa svim svojim simboličkim isijavanjima. Hip-hop estetika je učila savremeni proleterijat politici želje, šta se želi i na koje način
  9.      neprevaziđen razvoj tehnologije, na čelu sa pojavom interneta, razvojem personalnih računara i pojave super-modernih telefona




Naravno, ovih devet tačaka su samo gruba skica sumanuto rapidnih i dinamičnih promena koje su tresle svet od 1980. naovamo, kada ulazimo u eru koju je Nelson Džordž (crni režiser i kulturni kritičar) nazvao erom „Getocentrizma“ – isplivavanja kulturnih osobenosti i načela proleterizovanih, izolovanih zajednica (grupa) na svetsku kulturnu i političku scenu. To je korak bez presedana za svetsku društvenu istoriju, samim tim i za političku teoriju, posebno onu koja za svoj fokus ima politička nastojanja klase koja proizvodi i u viševekovnoj je borbi za svoju društvenu emancipaciju.


Stanje je pomalo paradoksalno, ali sva lepota kapitalizma (moramo poštovati neprijatelja) je u toj divnoj šizofreniji – svetski kapitalizam se bezmalo već 20 godina bavi „crpljenjem“ ove sirove, neobuzdane snage koja je veliki izvor novca: kulture lumpenizovanih proletera su svetski dominantni muzički žanrovi, kultni filmski temati sa prihodima od stotina miliona dolara tokom decenija, masa proletera su postali kultni heroji svojih klasa kroz muziku, sport, film, hip-hop je postao globalnih jezik mladih gladnih „života na koji se nisu navikli“, svetski modni kreatori su u dosluhu sa hip-hop zvezdama i insipirišu se idejama iz krajevskih zajednica da bi u te iste krajeve širom sveta plasirali odevne predmete od nekoliko stotina evra (često i više), svetska automobilska industrija izrađuje naručene modele luksuznih automobila za razne narko-bosove od kojih mnogo njih ne zna ni da piše kako treba, niti je napuštalo određenu zemlju ikad itd itd. – primera je zaista previše.


Čini se kao da živimo u stanju „već dobijene“ borbe kojoj samo treba formalni pečat – „uzmite svet, evo, zaslužili ste“ - kao na cepelinu kompanije Good Year koja u jeku neo-liberalizma 1980-ih Toniju Montani, polupismenom kriminalcu u usponu, sa mračnog neba Majamija šalje božanski poruku – „Svet je tvoj“. To je paradigmatski slogan liberalnog kapitalizma, kao i Najkov „Just Do It“. Taj sumanuto bahati, maksimalistički, decizionistički momenat slogana kompanija tokom osamdesetih čitava generacija onih koji su u devedesetim „došli do svesti“ – shvatila je smrtno ozbiljno. 50 Cent je svoj hit-album iz 2003. nazvao „Obogati se ili umri pokušavajući“ – parola, moto sa kojim se ne treba zezati baš previše, jer za mnogo ljudi klase koja nam je draga, kojoj pripadamo, u kojoj vidimo ovo ili ono, to je zaista vrhunska etička i politička maksima. Faktografije radi, taj album je, kad se sve sabere, prodao samo u Americi šest miliona primeraka, do kraja te godine 12 miliona samo u Americi. U Rusiji (prestonici svetske piraterije, inače) je prodato 130 hiljada originalnih primeraka (!), na evropskom tlu su singlovi bili na vrhovima top-listi u skoro svim zemljama po nekoliko nedelja itd. Podsetimo, 50 Cent (Curtis Jackson, sitni diler krek-kokaina iz Jamajke, Kvins, Njujorka) je čovek koji se u početnim trenucima svoje karijere na američkim talk-showovima pojavljivao kao čovek koji je preživeo devet metaka, u panciru, koji je mumlao dok je pričao, sa crnačkim krajevskim gramatičkim pravilima itd. i kojeg je, sasvim razumljivo, američko građanstvo videlo kao još jednu crnačku, gangstersku (zašto ne reći „dizelašku“?) životinju koja unosi pometnju u anglo-saksonski, beli sistem vrednosti skromnog, požrtvovanog i poštenog rada.










Nakon što smo dali ovu kraću skicu, treba konstatovati da (ako prihvatimo sistem označavanja građanske sociologije i krenemo sa tim slovnim označavanjem generacija) generacija „Y“ (u koju spadaju ljudi iza ovog bloga svakako i velik deo čitalaca) – jeste kvalitativan skok u odnosu na sve prethodne generacije, dakle i – sve prethodne proleterske generacije. Ovaj radikalan zaokret je jedna čudna voćka jer je on neprijatnost za sve aktere društvene borbe:
 

-     - neprijatan je za levičarsku akademiju koja se mahom sastoji od ljudi iz srednje klase koji zaista ne stoje dobro sa simbolikom i faktografijom ovog „novog lumpen-proleterijata“ koji se politički i socijalno samoobrazovao van radničkih partija i sindikata i u uslovima potpunog odsustva ikakve ideje o „radničkoj klasi“ u strogom smislu. Iako je ova ubrzano uvećavajuća masa ljudi direktan proizvod tektonskih promena u globalnom kapitalizmu i njegovih interesa, iako su njihovi načini svakodnevne borbe de fakto jedan od okvira u kojem se klasna borba vodi danas, iako su oni jako socijalno deprivirani - mejnstrim leve akademije odbija da ovo pitanje tretira dosledno i izdvojeno i pitanje ovih grupa stidljivo trpa u "probleme evropskih emigranata", iako je stvar složenija.
 

-      - neprijatan je za kapitalizam i građansku ideologiju jer je spreman da sva obećanja o „bogatstvu i lepoti“ shvati za ozbiljno, ali i da se lati oružja i čega god treba ako oseti da je tu negde „prevaren“ (a naravno da jeste jer je obmana strukturna kapitalizmu). Naravno, on sam i ovakav kakav jeste nije nikakva trajna opasnost, ali u perspektivi verujemo da je svaka tajna policija ozbiljnih kapitalističkih sistema svesna ove potencijalne tendencije ubrzanog naoružavanja omladine širom sveta. Posle dužeg vremena, regularni policijski sastavi mase država počinju da se naoružavaju i dodatno pripremaju za sukobe u gradskim uslovima, pogledajmo samo Italiju, Meksiko i Brazil.
 

-     - neprijatan je za radničku klasu starijih generacija jer ne radi se više o standardnom i izlapelom zapletu „generacijskog jaza“. Ovde se radi sad i o jasnom političkom jazu između baba-deda, očeva-majki i sinova i kćerki koji su duboko ili parcijalno u „uličnoj ekonomiji“ ne očekujući da će iko išta rešiti umesto njih i koji ne pišu peticije, ne okupljaju se na trgovima, nemaju neke specijalne zahteve od države i od njenog aparata, ne brinu za radni staž, penzije itd – niti se bave tim pitanjima. Takođe, za ovaj generacijski potez korištenje opijata, njihova cirkulacija i trgovina postaje takođe jedan od centralnih motiva, samim tim i objekat prezira od strane starijih u čije vreme „toga nije bilo“. Droga je bitan momenat analize u ovoj celoj strukturi i ovaj momenat je lepo obrađen u „Scarface“-u kroz sukob Tonija Montane i njegove majke, pa kroz sve naredne filmove.



Tako da, ovaj ‘savremeni lumpen’ generacije Y ostaje kost u grlu za savremenu istoriju ideja, čini se kao da je opet u modi biti na strani „slabijih“ (radničke klase, imigranata, Cigana itd.) – ali postoji ova uvećavajuća (još uvek precizno ne-identifikovana) masa unutar savremenog proleterijata koja kao da na sebi ima „ne pipaj!“ nalepnicu. Nikom ne treba, očigledno.

Sad postoje 2 smera u kojima bi ovaj tekst mogao da se nastavi; mogli bi da se taksativno navode istorijski momenti manifestacija ovog društvenog sloja sa nekim kulturnim osobenostima svakog ponaosob, a moglo bi ovde i da se malo apstrahuje, da se odavde stvar digne na jedan viši nivo opštosti da bi se konkretne manifestacije koje se ispoljavaju na različitim tačkama širom kapitalističkog sistema – bolje objasnile. Krenućemo od lakšeg, a to su neki brzi istorijsko-socijalni markeri ovog fenomena koji savremena leva akademija ne može a da ne želi da previdi - da bismo išli ka određenom teorijskom, apstraktnijem ishodu koji će biti fokus drugog dela teksta.

Za početak, konstatujmo da se početak političkog uspona (na globalnom nivou) ove generacije situirao u pobune u Los Anđelesu koje su se desile 1992. godine na proleće nakon oslobađajuće presude petorici policajaca koji su pretukli crnca Rodnija Kinga koji je bio zaustavljen radi brze vožnje. Sličnost je vrlo velika sa londonskim zapletom 19 godina kasnije – policijska brutalnost prema nižim slojevima koja se taloži kroz ogromne periode vremena i dolazi do pucanja kapisle. No, obiđimo nabrzaka čitav ovaj “getocentrični kontinuum” političkih manifestacija “anonimnog modernog lumpenproleterijata” koji se samoobrazovao na ulicama “post-ideoloških” metropolisa osamdesetih;


  • -     početni zamajci ovih pokreta i ideja bile su omladinske bande crne (obojene) Amerike nastale na neuspesima i ostacima političkih omladinskih grupa uglavnom nastale na idejama Crnih Pantera tokom šezdesetih, sedamdesetih su već naredne generacije uveliko bile uključene u distribuciju heroina i kokaina na najvećem svetskom narko-tržištu, američkom. Druga osa je evropsko fudbalsko huliganstvo (na čelu sa britanskim) koja je okupljala mlade lumpenproletere i proletere koji su, na ostacima političkih previranja u Evropi šezdesetih, po inerciji pratili okupljanja “sebi sličnih” i tražili načine da nastave svoje obračune sa policijom, ali i među sobom (slično kao i kod Bloods-Crips zapleta u Americi) u potrazi za svojim identitetom kontrolora “sopstvene sudbine” i tražeći smisao i zaštitu kroz grupno povezivanje. Naravno i načine za brzu zaradu, taj divni presor i sveprisutna igla kapitalističkih zapovesti. Recimo, London je već 1985. u Brikstonu (radničkom kraju u kome dobrim delom žive imigranti karipsko-afričkog porekla itd.) imao zaplet sa upucavanjem nedužnog crnog momka, da bi se to po ustaljenom scenariju pretvorilo u brzo okupljanje “ekipe” (naravno miks krajevskog sitnog kriminala i fudbalskih huligana) koja je samoorganizovano napala policijske stanice u Brikstonu, ali stigla i da napadne radnje.


  • -     osamdesete su bile prilično mirne (na površini) dok se radničkim naseljima i getoima tokom osamdesetih nije pojavila “podzemna ekonomija” narko-biznisa. Činjenica je tužna da bi ovaj fenomen lagodno bio zapostavljen da ga serija “Wire” nije bacila u facu celom svetu, pa su eto i neki teoretičari odlučili da se pobave malo tim fenomenom. Na našem govornom području bez presedana je tekst M. Žitka koji je objavljen i ovde – “Prilog kritici političke ekonomije narkotika. Možda je moguće insistirati na činjenici da je upravo taj kvalitativni skok koji savremenu rezervnu armiju rada generacije Y odvaja od svojih prethodnika, ta mogućnost i pre svega spremost učestvovanja u narko-biznisu, polju gde su određene grupe ljudi van formalnog, znanog građanskog puta uspevali da za godinu do dve dana kupe dobar auto i naprave sebi 2 ili 3 stana. “Život u brzoj traci” je ono što generacija očeva i dedova nije želela ni da razume, ni da shvati.


  • -     pre pobuna u Los Anđelesu, ovaj sloj u nastajanju u, recimo, socijalističkoj Jugoslaviji oglašavao se kroz jugo-kriminalnu dijasporu po zemljama Zapada, kao i kroz novonastajući huliganski talas pred sam raspad drage nam države. Istini za volju, slučaj Jugoslavije je dragocen u 2 smisla: mi smo jedina istočno-evropska država koja se tokom osamdesetih aktivno uključila u “getocentrični kontinuum”, kao i ta da je lokalna jugoslovenska “getocentrična” ideja aktivno pomagana od strane tajne policije SFRJ dok joj je to išlo na ruku, a onda je vrag odneo šalu. Za jugoslovenski (posebno srpski) “post-SFRJ” mladi proleterijat koji je pred sobom gledao krvavi raspad države o kojoj su svi pričali lepe priče, italijanska kriminalna omladina bila je izvor svih životno-estetskih inspiracija tokom njihovih mnogobrojnih kontakata kroz osamdesete. Italijanska ulična proleterska moda je opsela SFRJ, posebno Miloševićevo doba, a i nastavila dalje svoj put. Takođe, kultni film mladog jugoslovenskog huliganskog pokreta bio je film “Warriors” (ovde preveden kao “Ratnici podzemlja”), na video-kasetama koje su kružile od Splita do Skoplja – što pokazuje mogućnost prepoznavanja tadašnjih ljubitelja nasilja na sportskim priredbama slične pojave na potpuno drugom kontinentu i da se aktivno uživljava u njihove probleme makar na sat i po, što je bazična pretpostavka “getocentričnog kontinuuma”. Srpska sekcija ove kriminalizovane generacije Y je učestvovanjem u svetskom lancu trgovine heroinom dobila tu rizičnu, ali primamljivu opciju brzog bogaćenja koju mnogi nisu bili spremni da odbiju. Pejdžeri, Nike patike, italijanske dizajnerske trenerke, parfemi i džipovi bili su prvi znaci dolaska “proleterian drifta” na Balkansko poluostvo u velikom stilu i snažno.


  • -     devedesete su donele ozbiljno organizovan, visoko-koordinisan fudbalski huliganizam u Evropu (u momentu kada je Engleska surovim merama vlade Margaret Tačer zauzdala taj problem konačno početkom devedesetih), ali su ozbiljne scene buknule u Srbiji, Grčkoj, Hrvatskoj, Rusiji, Poljskoj, Bugarskoj, Češkoj i doživele renesansu u Italiji, Francuskoj i Holandiji. U momentu devedesetih, ozbiljne fudbalske huliganske grupe uglavnom su bile solidno vezane za “podzemnu ekonomiju” narkotika kao i obezbeđenja noćnih klubova od Glazgova do Atine, to je bila svojevrsna “geto fleksibilizacija” poslova. Barem je tu posla bilo za svakog ko je bio “voljan da radi.


  • -     rejv kultura je bila takođe krupna stavka socijalnog razvoja evropske (ali i američke, pa čak i brazilske) proleterske generacije Y: kultura ekscesivnog hedonizma, skupe garderobe, ekstazi kultura, navijačkih grupa, neortodoksnih seksualnih iskustava, generacijskog sukoba sa roditeljima, zvanične zabrane rejvova u Engleskoj i Francuskoj, sukobi sa policijom, učešće gangova u poslovima prodaje opijata i obezbeđenja – u momentu od 1990. nadalje svi su rasli “brzo”, hteli ili ne hteli. Ekstazi je bio prilično jeftina a opet intenzivna droga koja je radničku omladinu topila snažno u eri “malo para a puno stida”, ko nije imao para za kokain mogao je da pribavlja spid (amfetamin sulfat) i da 6 sati minimum vikendom provede u plesnom grču u nekoj pustinji van grada ili u nekom fabričkom hangaru od Detroita do Beča. Rejv kultura je uspela tokom devedesetih da dobaci i do ex-YU ose Zagreb-Beograd i da uključi šire slojeve u rejv pokret – fudbalske huligane, sitne kriminalce, blejače i da, barem za momenat, “istinitost bez smisla” (o kojoj će biti reči kasnije u tekstu) kasnog kapitalizma dobije neki smisaoni izraz, makar dok su zenice široke.


Možda ključan trenutak analize od devedesetih naovamo jeste francuski slučaj koji je za evropsko tlo prilično paradigmatičan. Naime, francuska država je krajem II sv. rata olabavila politiku ulaza emigranata, posebno prema svojim prethodnim kolonijama u Africi i karipskim ostrvima. Nekoliko decenija kasnije, zvaničan francuski popis stanovništva objavio je, za mnoge, šokantne brojke koje su objavile da je 40% novorođenih između 2006. i 2010. ima barem jednog roditelja-emigranta. Mladi ispod 18 godina koji su poreklom iz zemalja Magreba, podsaharske Afrike i Turske su čak postali većina u nekoliko velikih opština “šireg Pariza” u svom starosnom opsegu. Ovo su bile alarmantne cifre za građansku, belu Francusku koja već od početka devedesetih ima problem sa omladinom iz “Banlieu”-a, stambenih blokova uglavnom na pefiferijama Pariza, Liona, Marseja, Tuluza itd. 

Francuska je metafora za čitavu EU, koja naročito od kraja sedamdesetih (dakle poslednjih 30 i jače godina) trpi jak nalet emigranata uglavnom iz Afrike i Turske, ali i iz Azije, a nakon pada Berlinskog zida i istočne Evrope. Engleska je iskusila sličan fenomen, Nemačka svakako, Italija, Austrija, Holandija i Španija takođe nisu bile pošteđene ovoga, a u poslednje vreme relativno jak udar trpe i Danska i Švajcarska. Ovaj evropski, imigrantski segment generacije Y koji je aktivan poslednjih četvrt veka je i onaj koji pokreće taj problematični tas na vagi jer dolaze u “novu Evropu”: Evropu koja više nije tako oduševljena što ih vidi (kao recimo njihove roditelje), Evropu koja se zatvara i deportuje jer sa njima više ne zna šta će da radi. Recimo, postojale su emisije emitovane i u Švedskoj i Švajcarskoj kako je emigrantska populacija kriva za sve rašireniju kulturu nasilja vezanog za fudbal – i tu nema nikakve sumnje, organizacija “ultra” navijača u zemljama čiji matični proleterijati nisu adekvatno ispratili tu tradiciju (Švajcarska, Austrija, skandinavske zemlje), ima solidne veze sa dolaskom emigranata sa Balkana, iz Turske i Afrike. Odatle je stvoreno jezgro za organizaciju huliganskih grupa i  gradovi kao što su Beč, Kopenhagen, Geteborg, Cirih, Bazel sada imaju respektabilne huliganske ekipe što je događaj bez presedana u tim zemljama i kulturama. Po običaju, ekipe su žestoko rasno i verski miksovane i ono što ih spaja jeste “odanost bojama”, a zapravo sličan-isti socijalni status i želja da se kroz grupnu snagu huliganske grupe zabave (jako važna stavka), povežu i – zarade. Za nemačku vladu, recimo, jako je sve do sad problematično pitanje Black Jackets grupe, u suštini ogromnog kriminalnog konglomerata dilera, iznuđivača, huligana, zelenaša koji je 85% sastavljen od delikventnog krema “druge generacije” nemačkih imigranata sa prostora bivše Jugoslavije i Turske (što je okosnica grupe), ali ima i Grka, Marokanaca, Kurda, Libanaca, Bugara i još dosta drugih nacija koji plivaju u mutnim poslovima evropskog podzemlja i omladinske delikvencije. Da bi stvar bila luđa, fenomen je krenuo da se širi i prema Holandiji i već godinama unazad postoje “sekcije” Black Jackets-a po Holandiji, sa istim tim emigrantskim miksevima. Black Jacketsi tvrde, doduše, da nisu nikakva kriminalna organizacija, već samo “organizacija za međusobnu ispomoć među ljudima koji znaju šta su teški životni uslovi”, što je dezignacija identična za onu koju je koristila i koristi sicilijanska Mafija već jedan vek. Nemačka i holandska štampa brzo je našla pogodno ime za označavanje ovih kultura, a to je “Assi” – od Assozial.


Beograd

južni London




Meksiko Siti



Cirih

Pariz


 Rio de Žaneiro


Port o Prens, Haiti

Frankfurt




Vratimo se nazad u Francusku – 2005. je za savremeni “getocentrični kontinuum” Evrope prelomna godina radi “građanskih nemira” iz jeseni te godine koje su se iz šireg pariskog okruženja preselile, makar kratko, na dosta francuskih gradova. U toj godini, evropska buržoazija videla je da ta pretnja “novog proleterskog emigranta” nije baš naivna, što je otišlo dotle da je tadašnji predsednik Nikola Sarkozi mogao tu omladine bez problema na nacionalnom nivou da nazove “racaille”, što bi značilo “otpad” ili “šljam” – naravno sa svim paralelama mogućim između iskustava koje smo imali u Engleskoj, Srbiji, Nemačkoj ili gde god su se pojavile ove tendencije u proleterskoj omladini.

Ako premotamo brzo u 2011. i londonske pobune (poslednji veliki ispad ove grupacije ljudi o kojima je reč) – setićemo se da je Slavoj Žižek jedan od retkih koji se usudio i želeo da nekako uobliči šta se to desilo u Londonu (ali i celoj Engleskoj) 2011. Ako se ne varam u Guardianu je Žižek imao članak čije neke delove bih ja sada preveo ovde za potrebe ovog teksta, tekst je inače imao indikativni naziv “Lopovi svih zemalja – ujedinite se”:


“… Tvrdnja Alana Badjua da živimo u društvenom prostoru koji sve brže može da se opiše kao “besvetan” (bez sveta) čini se tačnom – u takvom svetu jedina forma protesta koja se može desiti je besmisleno nasilje. Možda je ovo jedna od glavnih opasnosti kapitalizma: iako svojom globalnošću obuhvata ceo svet, on održava “besvetnu” ideološku konstelaciju u kojoj ljudi bivaju lišeni načina da situiraju smisao. Osnovna lekcija globalizacije je ta da se kapitalizam može prilagoditi svim civilizacijama, od hrišćanske do hindua, preko Istoka do Zapada itd. – no ne postoji globalni “kapitalistički stav”, nema “kapitalističke civilizacije” kao takve. Globalna dimenzija kapitalizma čini se kao istina bez značenja”.

Upravo ovde nalazimo (iako uredništvo bloga ima solidnu količinu problema sa masom Žižekovih analiza, pa čak i u ovom citatu) ono što Žižeka, ipak, odvaja od većine ostalih teoretičara svetske leve akademije: njegovu petlju da kod vrućih političkih krompira (a ovaj je najvrućiji) žonglira rizikom i skupi petlju da pokuša da da političku skicu. Jer uspeh dolazi kroz greške, svaki iole pošten materijalista zna da je uspeh kolekcija korigovanih grešaka, a za greške su potrebne petlje. Za život, za borbu, za uspešan seks, za teoriju, za prijateljstva itd. – potrebna je petlja da se bude otvoren. Žižekov citat bi mnogim rigidnim socijalistima (mada to i nisu socijalisti) izgledao kao šarena laža, još jedna verbalna eskapada – ali ona govori samo o tome u kolikoj magli ideja i ideoloških naslaga savremeni svet postoji. Nema sumnje da na svakom koraku mi možemo detektovati najsolidnije šizofrene paradokse kapitalizma (recimo uteravanje “demokratije” po svetu bombama) i nije li precizan opis toga upravo ovo “globalna dimenzija kapitalizma čini se kao istina bez značenja”. Ne bismo li se složili da većina ljudi koje poznajemo iz svakodnevnice, ili ljudi u našoj državi, regionu – “ne zna gde bije”? Nije li teorijski način da se to kaže “istina bez značenja”? Nije li upravo ovo što je gorepomenuto u tekstu, ovo pričinjenje “već dobijene borbe” gde proleterske kulture vladaju kasnim kapitalizmom – “istina bez značenja”? Faktičko stanje koje nema svoj koren u smislu da se ne računa, postoji – ali ne računa se? Ceo ‘svet’ ‘zna’ sada već savršeno da je američka vojska i njene višedecenijska sumanuta aktivnost po svetu jedna manifestacija poslovice da “sila boga ne moli”, ali opet naši dnevni životi unutar kapitalističkog sistema zavise čvrsto na činjenici da planeta mora da se PRAVI da su zapadne vojne intervencije neka “svetska nužnost”. Ne zna se za čije dobro, ne zna se protiv koga, ne zna se kako i zašto – ali ETO, “istina bez značenja” – “sila boga ne moli”, “ili jebeš ili ne jebeš”. U tom nekom svetlu, treba razumeti i pitanje “besmislenog nasilja” koje od kraja osamdesetih gledamo maltene svuda po svetu kada je u pitanju savremena rezervna armija rada ‘Generacije Ipsilon’.


Treba petlje i za prihvatiti činjenicu da je socijalistička teorija (savremeni marksizam) pred sebe stavila civilizacijski zadatak za koji postoji dobra mogućnost da ga neće prežvakati, tj. da je brod otplovio. No, naš zadatak kao aktivista i teoretičara jeste da tu opciju, koliko možemo, stavimo po strani i zauzmemo se za ideju u koju, ovako ili onako, verujemo.











nastavak sledi