Tekst o Đoganiju iz "Leksikona YU Mitologije"

ĐOGANI, HAMED

Bili su dečki: Sale, Jerfa, Robi, Neno (zvan “Rubik”, zbog kockaste glave), Stanko, Damir i možda još koji, zaboravio sam. Dečki iz kvarta i iz škole, sasvim obični - osim po jednom: oni su bili 'čageri' - kako je kod nas kolokvijalno ime za plesače. Ne bilo kakvi – nisu plesali valcer, naravno, nego majstorskifree-style što je vladao u disko-klubovima u to vrijeme. Tekla je prva polovica osamdesetih i dečki su bili ono što bi vani zvali clubbers ili disco dancers, mada to nije u potpunosti precizan naziv - disco je pripadao sedamdesetim, muzički i plesački, a oni su se palili na muziku iz tadašnjeg doba - break, electrofunk, canadian disco (sic!) i subvrstu plesnog sounda, bastard po imenu italo disco – to su bile njihove lozinke. Znanje o tim poluopskurnim žanrovima imali su, detaljizirano i ispogrupirano, u malom prstu.

Dečki su bili robovi plesa, disciplinirani kao baletani, (samo)kritični do ponižavanja. U doba pošasti breakdancea, skidali su, negdje u potaji valjda, sve korake, pokrete, 'fore' i onda dolazili na školske čage, gdje bi umjesto da pokažu što znaju, kulerski stajali sa strane sa nadmoćnim izrazom na licu, te samo tu i tamo, okrenuli neku čagersku foru - robot, backspin, 'val' ('stari, pošalji mi val'!) ili nedostižnimoonwalk - i tako, u sekundi impresionirali svoje konškolarce. Nisu dakle pokazivali ni rasipali svoje puno znanje, nego otkrivali samo, namjerno, 'vrh ledenog brijega' - školska čaga bila im je, naravno, nedovoljna. Čuvali su se za drugdje.
Treba li uopće reći da su bili 'slabi učenici', 'propaliteti' - kako se to govorilo, a neki od njih već u osnovnoj školi ponavljači.
Podijeliti pljuge, popiti koju pivu i pljuvati u krug, međutim - ni sa kim nije bilo lakše.
Ni sa kim nisam radije visio nego s njima, iako su nam se ukusi radikalno razlikovali.
Dečki su, tek sad vidim, bili čudna vrsta - s jedne strane konzervativni, a opet s druge, bez svijesti o tome – gotovo anarhična duha, provokativni, začuđujućih gesti prema muzici i inače.
Oni - u svojim crvenim 'lakosticama', vrećastim trapkama, 'koledžicama' i sa šminkerskim zurkama (Saletu je crna kosa uvijek padala na jedno oko, a on ju je neprekidno micao zabacivanjem glave, što mu je postao tik) - i ja, u kontrastu - u kaputu, čak i za toplih dana, sa bedževima na mjestu, vojničkim čizmama do ispod koljena i Rotten-frizurom - bili smo bez sumnje šaren bunch na pogled - poslije škole vodio sam ih doma, na 'vecchiu' i da im puštam ploče. Konzervativni, kažem, a opet - reagirali su originalno, čudesno na određene stvari. Punk je naravno bio za njih promašen, to nit su kužili, nit ih je zanimalo, štoviše - punk je bio 'neprijatelj', suprotna strana. A i muzički - oni su tražili ritam, a industrijska mehanika punka bila im je maltretiranje iako su imali respekta za njegovu hrabrost, imidž, stilizaciju i nadmenost: you had to respect the leather jacket, drugim riječima. Moment gdje su se poklopile stvari a naši se svjetovi magično dodirnuli bio je neočekivan i, sad u potpunosti shvaćam, zapravo zadivljujuće poetičan: ako su vikali 'gasi to', na većinu ploča kojima sam ih testirao, nakon prvog slušanja već, tražili su da im ponovno i ponovno puštam, ništa drugo nego - 'Nemoj', Discipline kičme, taj najradikalniji 'hit' ranih osamdesetih. Surova instrumentalizacija, potpuno ogoljena - samo bas+bubanj! - i nemelodični Kojin shouting - pokretao je nešto u njima. Pogotovo kod Saleta, koji bi se po prvim taktovima nasmiješeno zagrcnuo: 'Kakva guba!'.

Ne znam u čemu je bila stvar, iskreno: možda ipak, unatoč agresiji, u njenoj čudnoj plesnosti – što je isto bilo interesantno, pošto je publika banda u to doba na koncertima samo klimala značajno i ozbiljno, blazirano zapravo, poslednje što bi im palo na pamet bio je ples – ali kako bih stavio iglu na treću stvar na a-strani, dečki bi, sjedeći, odmah počeli micati glavama i ramenima u taktu i uskoro bi bili potpuno obuzeti mjuzom – totalni groove! Dečki su negdje u sebi imali nevidljivi nepogrešivi barometar ‘danceabilityja’ nekih ploča – točno bi procijenjivali da li se na njih može plesati ili ne. Kao oni crnibrothersi...
Možda je stvar bila, ako se ne ode predaleko, i u tome što su negdje osjećali i da je 'nemoj da bacaš betonske table sa vrha svoje zgrade - nemoj da bacaš betonske table, polupaćeš auta, a možda i ljude' imalo veze sa svima nama - dečkima iz Novog Zagreba, iz nebodera. Pa i ovu stvar smo slušali kod mene - na šesnaestom katu! Oni bi, u svakom slučaju, polagano ustajali i počinjali plesati, sad već sasvim ozbiljni.
Rijetke su bile druge ploče koje su im se sviđale - 'Blue monday' New Ordera bio je crossover favorit, a od naših još samo onaj disko-pastiš Elvisa J. Kurtovicha s njegovog prvog albuma, kao i kompletan prvi ljubljanskog Videosexa - taj ih je impresionirao! Naravno, muzika na njemu je bila napravljena potpuno po modelu koji su voljeli - prvu stvar, onaj electro-noir 'Detektivi' morao sam im puštati po sto puta - album je na kraju i završio kod jednog od njih, nisam ga nikad uspio dobiti natrag.
U doba kad bi svatko dovoljno senzibiliziran na takve stvari osluškivao kojim su se pojavama i ličnostima oduševljavali vršnjaci, tinejdžeri, glas koji je u razgovorima dopirao do mene, a koji bi dečki tu i tamo spomenuli, bio je prejak, a previše misteriozan da ga ne bih primjetio. Oni, kuleri, preironični da bi se divili ikome, a kad bi ipak isplivalo koje ime, to je uvijek bio netko izvana - neki ljevak pod imenom Bobby Orlando (!) bio je jedan od njihovih heroja na primjer.
Ipak, imali su jednog idola. To se nije moglo promašiti - njegovo bi ime izgovarali sa reverencijom i strahopoštovanjem, nikad direktno kao temu.
'Sale, dobar si, dobro čagaš', rekao bih kompiću iz grupe. 'Ma, kurac', odgovarao bi crnomanjasti tip.'Tre'aš vidjet Jerfu...Al ni on...čo'eče - ima sam je'an frajer...’ Dramatična pauza. 'Đogani...’ Ponovo tišina. ‘Is'se, kak frajer čaga.'
Đogani! - kako su ostali strizali ušima kad bi palo ovo ime, nijemi od respekta.
U doba kad je još rijetko tko od nas napuštao kvart, oni su se iskradali navečer i odlazili u centar, u klubove. U 'Trešnju', rijeđe Ben, Saloon, onaj disko u Intercontiju, a sve kako bi gledali svog heroja, koji je ponekad plesao tamo, 'pojavljivao se', bolje rečeno - baš kao što priliči larger-than-life vrsti kultova, onoj za koje se ne zna gdje i kako zapravo prebivaju, između trenutaka kad se udostoje počastiti podanike svojom aparicijom. Aristokratska gramatika nije slučajna – on, Đogani, bio je kralj. Kralj dancefloora.
Doduše, ni da sam htio, nisam mogao više saznati o misterioznom čageru.
Ono što ljudi danas možda teško razumiju je bila vrsta ‘coolness fašizma’ koji je onda vladao – naime, ako bi čovjeka neko ime ili neki pojam zainteresirao u razgovorima društva gdje se kretao, nije mogao tek tako pitati o kome se radi. To je bilo potpuno nedozvoljeno i riskiralo se ispasti necool, što je bila ultimativna noćna mora – ‘kak misliš ko je to?’, već sam vidio namrštena lica. Nisam ni htio pokazati previše interesa - pa ipak sam ja bio 'druga strana', kakvi disko-denseri! – i nisam znao kako bih poduhvatio ovaj tajni kult. Zato nisam nikad s njima otišao da bih ga vidio kako pleše uživo.
U međuvremenu stvari su otišle dalje, kako to biva, upisali smo se u različite srednje škole, putevi su nam se razišli i ja sam zaboravio na njega.
Misleći danas na dečke i na jednu cijelu eru - odlučio sam ovako unazad složiti tu storiju – biografiju nekoga tko je samo sjenka, daleka referenca, ‘fantazma’ iz drugog vremena. Taj poduhvat nije bio lagan.

On, Đogani, je, jednostavno rečeno, bio materijal za legendu prije nego se i pojavio. To sam uvidio čim sam, najprije iz treće ruke počeo slagati dijelove njegove biografije. Bilo je vrlo teško odrediti što je istina, a što mit, gdje završava jedno a počinje drugo. Prva analogija koja mi je pala na pamet bila je ona s crnim muzičarima, i kod njih su ti podaci uvijek razbacani posvuda i nikad sasvim pouzdani – kod Đoganija je bila ista stvar. Čak niti njegovo, očito ‘markirano’ porijeklo nije jasno – neki tvrde da je Rom, drugi Albanac, nevažno zapravo, ali ovaj pattern se opet ponavljao. ‘Južnjak’ u svakom slučaju. ‘Drugi’. Neke današnje biografije – a te pak ništa ne znače! – tvrde da je rođen u Beogradu, ali to nije bitno. Ono što jest sasvim sigurno je da prvu slavu stiče plesanjem po zagrebačkim disko-klubovima krajem sedamdesetih, u doba prve disko-manije – one Saturday night fever i Travolte. Legenda glasi da se pojavio odjednom i odmah sve impresionirao neviđenim virtuoznim stilom plesanja, a uskoro je dominirao svim klubovima. 1980. u Zagrebu postaje i prvak Jugoslavije u disko plesu, a 1983., na takmičenju u Grenobleu, u organizaciji IDO-a (International dance organization) i šampion Evrope i vicešampion svijeta u istoj disciplini.
Kao i svim našim ‘dreamerima’, još od šezdesetih – tvrdim momcima s ulice, prvim rokerima, starletama – i njemu okolina postaje premala i pretijesna: odlazi u Italiju i pleše po tamošnjim diskotekama, fascinirajući Talijane, glas o njemu se širi te ga gazde klubova često unajmljuju kako bi svojim spektakularnim umijećem držao atmosferu u usijanju. Nikad, kažu, nije razočarao. Uskoro se dogodio i logičan korak – Đogani iz diskoteka prelazi na televiziju, dobija angažman na nacionalnoj televiziji RAI, u emisiji ‘Show fantastico’ nastupa kao star-dancer i vođa vlastite plesne grupe. Punih šest godina radio je u Italiji kao profesionalni plesač.
Otići u zemlju odakle je dolazio ogroman dio muzike na koju se plesalo po klubovima kod nas, i tamo ih, na njihovoj teritoriji, tući vlastitim oružjem, osvajajući klub po klub, diskoteku po diskoteku, kao apsolutni outsider... What balls!... “Kakva muda!”, što bi rekao Martin Sheen u Apokalipsi.
Proces se odvijao dvosmjerno: čitava disko-subkultura tog vremena formirana je većim dijelom baš na talijanskom modelu, a za to tamo nitko nije znao niti mario, a opet, vraćajući se u Zagreb, Đogani je donosio među svoje fanove miris ‘bijelog svijeta’, pravo s izvora, makar, sad se tek vidi, taj izvor i ‘bijeli svijet’ bili zapravo metiljavo, provincijalno susjedstvo.
Mada ni to zapravo nije bitno.
Đogani je svojom pojavom napravio nešto drugo, i to je ono važno: dao je ‘lice’, mogućnost identifikacije jednom cijelom sloju, i inače slabo prisutnom, i stavio ga na kulturnu kartu.
Naši sugrađani, oni s ruba, šljakeri, proletarijat, a pogotovo njegov ‘etnički’ rub, Romi i Albanci – naši ‘Cigani i Šipci’, kako smo im ‘tepali’ – nisu se mogli naći u rock’n’rollu, u problemima što je postavljao, u takvoj stilizaciji. To ih se nije ticalo uopće, previše ‘bjelački’ i middle-class. Trebao im je vlastiti zvuk, a kad su ga dobili, dobili su ga with a vengeance.
Sa širenjem disko-klubova, ta scena je dobila i svoje vlastite vrijednosti, svoje heroje.
Međutim, po prvi put ti heroji su bili baš oni što su do tada uvijek bili rub i samo rub. U disko-klubovima osamdesetih, kao nikad do tad, miješali su se svi, plešući jedni uz druge, ali stvarni heroji, najbolji čageri – bili su po pravilu momci s margine. Socijalne - a pogotovo etničke.
A zahvaljujući elektroničkom plesnom soundu, centar i periferija dijelili su po prvi put i istu muziku, ali i istu modu, istu kulturu. Kičersku – možda, ali po osjećaju sigurno ‘svoju’.
Dovoljno se sjetiti u tom smislu kakav je utjecaj imao advent Michaela Jacksona – nikoga iz zapadnjačkog popa nisu ‘manjine’ tako prigrlile kao svojeg, što je postalo i opće mjesto našeg urbanog humora. Muzika, moda, stil epohe, što sam ih maloprije spomenuo – skupile su se - u ovom cross-cultural, cross-RACIAL umjetniku – u jednoj osobi.
Jedna od prvih nezvaničnih titula koje je Đogani dobio bila je ‘jugoslavenski Michael Jackson’, ili da budemo dosljedni – ‘Majkl Džekson’, ovako spelovano.
Pred našim očima događala se jedna fantastična bastard-kulturna igra i tu se krug zatvorio. Zvuk iz diskoteka u svom autentičnom obliku bio je direktno ili derivirano ‘crnački’, a u našem kontekstu, metaforički – to isto...
Đogani je bio personifikacija te scene. I personifikacija jednog doba – doba kulturnog miješanja, heterogenosti, spontane i radosne gradske međukulturalnosti unutar istog sistema.
Doba koje je uskoro nestalo. Ono koje je nastupilo bilo je drugačije: u njemu je teško bilo zamisliti da se lokalni dečki iz nekog kvarta pale na umjetnost tipa s ovakvim porijeklom. I da ih je baš briga za to. I ne samo - da nekoga tko je ‘drugi’ drže svojim.

Zajedno s epohom negdje je ispario i naš junak, a sada, godinama kasnije, potraga za njim i za njegovom biografijom uzela je začuđujuće ‘preokrete’. Sredinom osamdesetih Đogani je snimio čitavu seriju tv-reklama za sladoled, pa je i ‘general public’mogao vidjeti njegovo umijeće, a spotove je, ako se ne varam, režirao Antun Vrdoljak. Početkom slijedeće decenije kad je režiser odjednom bio s druge strane kamere, grad je postao pretijesan za jednog od njih. Zna se za kojeg.
Đogani nestaje, usred onog kaosa, a onda ipak isplivava ‘s druge strane’, pojavljuje se u Beogradu gdje ubrzo postaje popularan kao predstavnik ekstremnijeg krila mješavine turbo-folka i dancea, nastupajući pod pseudonimom Đogani Fantastiko (!). Kad sam to saznao nisam bio uopće siguran da je ista osoba u pitanju. Vidio sam jednom, kod prijateljice, i neki video-klip, ali – nisam mogao sa sigurnošću reći, lice mi je izblijedilo u sjećanju. Možda je ovo neki drugi tip s istim imenom? Ne, uvjeravala me prijateljica dok smo zajedno gledali klip, to je on. Osim toga previše je bilo podudarnosti. Iako...Bio je još jedan detalj što je unosio zabunu – ime...Ovaj je tvrdio naime da mu je ime, od svih mogućih! – ‘Đorđe’. ‘Đorđe Đogani’. Hm, mozgao sam i dalje...A onda – onda sam shvatio i gorko se nasmijao. Kakva je to povijesna ironija bila: Hamed Đogani, moj bivši sugrađanin, odlučio je pod mus da postanemo imenjaci baš u trenutku kad su tamo odakle je upravo stigao ovo ime ljudi mijenjali – u bilo koje drugo...
Kako god, pomislio sam kasnije, stvar je izgleda bila riješena. Priča je tu.
Ipak...

Ovdje u Nizozemskoj, zahvaljujući kablovskoj televiziji gledamo i njemačke tv-stanice. Prije koju godinu naletio sam na direktan prijenos koncerta Michaela Jacksona, slučajno okrenuvši kanal u neko nedjeljno popodne. U prvom redu, nagurane uz zaštitnu ogradu male Njemice su padale u nesvijest još prije početka giga, a kad se vanzemaljac neodređene rase pojavio na stageu, nastao je afan, potpuna histerija. Show je krenuo. Međutim, režiser je ubrzo našao nešto zanimljivije od događanja na pozornici i neprestano je vraćao kadar na jedno lice u publici, baš u prvom redu. Među plavokosim njemačkim curicama isticao se tip – odjeven kao Michael Jackson do u detalje – jakna i hlače, posute ‘šljokicama’, sa jednom bijelom rukavicom, prirodna kovrdžava kosa složena u džeksonovsku ‘fudbalerku’ – i upadljivo crnomanjast, prepoznatljive ‘južnjačke’ fizionomije – Turčin? Albanac? Rom? Jedan od ‘naših’, u svakom slučaju. Tip je, čak nekako uspjevši napraviti dovoljno prostora oko sebe usred one frke i ludila, pogledom fiksirao kameru i ne trepnuvši, izvodio na dlaku iste pokrete kao ‘Wacko Jacko’, samouvjereno, virtuozno, siguran u sebe i u svoje znanje – kamera se stalno vraćala na njega, i ubrzo je postalo jasno da je neznanac iz publike ukrao show.
A možda...

Đorđe Matić