недеља, 29. јануар 2012.

Tekst o Đoganiju iz "Leksikona YU Mitologije"

ĐOGANI, HAMED








Bili su dečki: Sale, Jerfa, Robi, Neno (zvan “Rubik”, zbog kockaste glave), Stanko, Damir i možda još koji, zaboravio sam. Dečki iz kvarta i iz škole, sasvim obični - osim po jednom: oni su bili 'čageri' - kako je kod nas kolokvijalno ime za plesače. Ne bilo kakvi – nisu plesali valcer, naravno, nego majstorskifree-style što je vladao u disko-klubovima u to vrijeme. Tekla je prva polovica osamdesetih i dečki su bili ono što bi vani zvali clubbers ili disco dancers, mada to nije u potpunosti precizan naziv - disco je pripadao sedamdesetim, muzički i plesački, a oni su se palili na muziku iz tadašnjeg doba - break, electrofunk, canadian disco (sic!) i subvrstu plesnog sounda, bastard po imenu italo disco – to su bile njihove lozinke. Znanje o tim poluopskurnim žanrovima imali su, detaljizirano i ispogrupirano, u malom prstu.

Dečki su bili robovi plesa, disciplinirani kao baletani, (samo)kritični do ponižavanja. U doba pošasti breakdancea, skidali su, negdje u potaji valjda, sve korake, pokrete, 'fore' i onda dolazili na školske čage, gdje bi umjesto da pokažu što znaju, kulerski stajali sa strane sa nadmoćnim izrazom na licu, te samo tu i tamo, okrenuli neku čagersku foru - robotbackspin, 'val' ('stari, pošalji mi val'!) ili nedostižnimoonwalk - i tako, u sekundi impresionirali svoje konškolarce. Nisu dakle pokazivali ni rasipali svoje puno znanje, nego otkrivali samo, namjerno, 'vrh ledenog brijega' - školska čaga bila im je, naravno, nedovoljna. Čuvali su se za drugdje.
Treba li uopće reći da su bili 'slabi učenici', 'propaliteti' - kako se to govorilo, a neki od njih već u osnovnoj školi ponavljači.
Podijeliti pljuge, popiti koju pivu i pljuvati u krug, međutim - ni sa kim nije bilo lakše.
Ni sa kim nisam radije visio nego s njima, iako su nam se ukusi radikalno razlikovali.
Dečki su, tek sad vidim, bili čudna vrsta - s jedne strane konzervativni, a opet s druge, bez svijesti o tome – gotovo anarhična duha, provokativni, začuđujućih gesti prema muzici i inače.
Oni - u svojim crvenim 'lakosticama', vrećastim trapkama, 'koledžicama' i sa šminkerskim zurkama (Saletu je crna kosa uvijek padala na jedno oko, a on ju je neprekidno micao zabacivanjem glave, što mu je postao tik) - i ja, u kontrastu - u kaputu, čak i za toplih dana, sa bedževima na mjestu, vojničkim čizmama do ispod koljena i Rotten-frizurom - bili smo bez sumnje šaren bunch na pogled - poslije škole vodio sam ih doma, na 'vecchiu' i da im puštam ploče. Konzervativni, kažem, a opet - reagirali su originalno, čudesno na određene stvari. Punk je naravno bio za njih promašen, to nit su kužili, nit ih je zanimalo, štoviše - punk je bio 'neprijatelj', suprotna strana. A i muzički - oni su tražili ritam, a industrijska mehanika punka bila im je maltretiranje iako su imali respekta za njegovu hrabrost, imidž, stilizaciju i nadmenost: you had to respect the leather jacket, drugim riječima. Moment gdje su se poklopile stvari a naši se svjetovi magično dodirnuli bio je neočekivan i, sad u potpunosti shvaćam, zapravo zadivljujuće poetičan: ako su vikali 'gasi to', na većinu ploča kojima sam ih testirao, nakon prvog slušanja već, tražili su da im ponovno i ponovno puštam, ništa drugo nego - 'Nemoj', Discipline kičme, taj najradikalniji 'hit' ranih osamdesetih. Surova instrumentalizacija, potpuno ogoljena - samo bas+bubanj! - i nemelodični Kojin shouting - pokretao je nešto u njima. Pogotovo kod Saleta, koji bi se po prvim taktovima nasmiješeno zagrcnuo: 'Kakva guba!'.

Ne znam u čemu je bila stvar, iskreno: možda ipak, unatoč agresiji, u njenoj čudnoj plesnosti – što je isto bilo interesantno, pošto je publika banda u to doba na koncertima samo klimala značajno i ozbiljno, blazirano zapravo, poslednje što bi im palo na pamet bio je ples – ali kako bih stavio iglu na treću stvar na a-strani, dečki bi, sjedeći, odmah počeli micati glavama i ramenima u taktu i uskoro bi bili potpuno obuzeti mjuzom – totalni groove! Dečki su negdje u sebi imali nevidljivi nepogrešivi barometar ‘danceabilityja’ nekih ploča – točno bi procijenjivali da li se na njih može plesati ili ne. Kao oni crnibrothersi...
Možda je stvar bila, ako se ne ode predaleko, i u tome što su negdje osjećali i da je 'nemoj da bacaš betonske table sa vrha svoje zgrade - nemoj da bacaš betonske table, polupaćeš auta, a možda i ljude' imalo veze sa svima nama - dečkima iz Novog Zagreba, iz nebodera. Pa i ovu stvar smo slušali kod mene - na šesnaestom katu! Oni bi, u svakom slučaju, polagano ustajali i počinjali plesati, sad već sasvim ozbiljni.
Rijetke su bile druge ploče koje su im se sviđale - 'Blue monday' New Ordera bio je crossover favorit, a od naših još samo onaj disko-pastiš Elvisa J. Kurtovicha s njegovog prvog albuma, kao i kompletan prvi ljubljanskog Videosexa - taj ih je impresionirao! Naravno, muzika na njemu je bila napravljena potpuno po modelu koji su voljeli - prvu stvar, onaj electro-noir 'Detektivi' morao sam im puštati po sto puta - album je na kraju i završio kod jednog od njih, nisam ga nikad uspio dobiti natrag.
U doba kad bi svatko dovoljno senzibiliziran na takve stvari osluškivao kojim su se pojavama i ličnostima oduševljavali vršnjaci, tinejdžeri, glas koji je u razgovorima dopirao do mene, a koji bi dečki tu i tamo spomenuli, bio je prejak, a previše misteriozan da ga ne bih primjetio. Oni, kuleri, preironični da bi se divili ikome, a kad bi ipak isplivalo koje ime, to je uvijek bio netko izvana - neki ljevak pod imenom Bobby Orlando (!) bio je jedan od njihovih heroja na primjer.
Ipak, imali su jednog idola. To se nije moglo promašiti - njegovo bi ime izgovarali sa reverencijom i strahopoštovanjem, nikad direktno kao temu.
'Sale, dobar si, dobro čagaš', rekao bih kompiću iz grupe. 'Ma, kurac', odgovarao bi crnomanjasti tip.'Tre'aš vidjet Jerfu...Al ni on...čo'eče - ima sam je'an frajer...’ Dramatična pauza. 'Đogani...’ Ponovo tišina. ‘Is'se, kak frajer čaga.'
Đogani! - kako su ostali strizali ušima kad bi palo ovo ime, nijemi od respekta.
U doba kad je još rijetko tko od nas napuštao kvart, oni su se iskradali navečer i odlazili u centar, u klubove. U 'Trešnju', rijeđe Ben, Saloon, onaj disko u Intercontiju, a sve kako bi gledali svog heroja, koji je ponekad plesao tamo, 'pojavljivao se', bolje rečeno - baš kao što priliči larger-than-life vrsti kultova, onoj za koje se ne zna gdje i kako zapravo prebivaju, između trenutaka kad se udostoje počastiti podanike svojom aparicijom. Aristokratska gramatika nije slučajna – on, Đogani, bio je kralj. Kralj dancefloora.
Doduše, ni da sam htio, nisam mogao više saznati o misterioznom čageru.
Ono što ljudi danas možda teško razumiju je bila vrsta ‘coolness fašizma’ koji je onda vladao – naime, ako bi čovjeka neko ime ili neki pojam zainteresirao u razgovorima društva gdje se kretao, nije mogao tek tako pitati o kome se radi. To je bilo potpuno nedozvoljeno i riskiralo se ispasti necool, što je bila ultimativna noćna mora – ‘kak misliš ko je to?’, već sam vidio namrštena lica. Nisam ni htio pokazati previše interesa - pa ipak sam ja bio 'druga strana', kakvi disko-denseri! – i nisam znao kako bih poduhvatio ovaj tajni kult. Zato nisam nikad s njima otišao da bih ga vidio kako pleše uživo.
U međuvremenu stvari su otišle dalje, kako to biva, upisali smo se u različite srednje škole, putevi su nam se razišli i ja sam zaboravio na njega.
Misleći danas na dečke i na jednu cijelu eru - odlučio sam ovako unazad složiti tu storiju – biografiju nekoga tko je samo sjenka, daleka referenca, ‘fantazma’ iz drugog vremena. Taj poduhvat nije bio lagan.

On, Đogani, je, jednostavno rečeno, bio materijal za legendu prije nego se i pojavio. To sam uvidio čim sam, najprije iz treće ruke počeo slagati dijelove njegove biografije. Bilo je vrlo teško odrediti što je istina, a što mit, gdje završava jedno a počinje drugo. Prva analogija koja mi je pala na pamet bila je ona s crnim muzičarima, i kod njih su ti podaci uvijek razbacani posvuda i nikad sasvim pouzdani – kod Đoganija je bila ista stvar. Čak niti njegovo, očito ‘markirano’ porijeklo nije jasno – neki tvrde da je Rom, drugi Albanac, nevažno zapravo, ali ovaj pattern se opet ponavljao. ‘Južnjak’ u svakom slučaju. ‘Drugi’. Neke današnje biografije – a te pak ništa ne znače! – tvrde da je rođen u Beogradu, ali to nije bitno. Ono što jest sasvim sigurno je da prvu slavu stiče plesanjem po zagrebačkim disko-klubovima krajem sedamdesetih, u doba prve disko-manije – one Saturday night fever i Travolte. Legenda glasi da se pojavio odjednom i odmah sve impresionirao neviđenim virtuoznim stilom plesanja, a uskoro je dominirao svim klubovima. 1980. u Zagrebu postaje i prvak Jugoslavije u disko plesu, a 1983., na takmičenju u Grenobleu, u organizaciji IDO-a (International dance organization) i šampion Evrope i vicešampion svijeta u istoj disciplini.
Kao i svim našim ‘dreamerima’, još od šezdesetih – tvrdim momcima s ulice, prvim rokerima, starletama – i njemu okolina postaje premala i pretijesna: odlazi u Italiju i pleše po tamošnjim diskotekama, fascinirajući Talijane, glas o njemu se širi te ga gazde klubova često unajmljuju kako bi svojim spektakularnim umijećem držao atmosferu u usijanju. Nikad, kažu, nije razočarao. Uskoro se dogodio i logičan korak – Đogani iz diskoteka prelazi na televiziju, dobija angažman na nacionalnoj televiziji RAI, u emisiji ‘Show fantastico’ nastupa kao star-dancer i vođa vlastite plesne grupe. Punih šest godina radio je u Italiji kao profesionalni plesač.
Otići u zemlju odakle je dolazio ogroman dio muzike na koju se plesalo po klubovima kod nas, i tamo ih, na njihovoj teritoriji, tući vlastitim oružjem, osvajajući klub po klub, diskoteku po diskoteku, kao apsolutni outsider... What balls!... “Kakva muda!”, što bi rekao Martin Sheen u Apokalipsi.
Proces se odvijao dvosmjerno: čitava disko-subkultura tog vremena formirana je većim dijelom baš na talijanskom modelu, a za to tamo nitko nije znao niti mario, a opet, vraćajući se u Zagreb, Đogani je donosio među svoje fanove miris ‘bijelog svijeta’, pravo s izvora, makar, sad se tek vidi, taj izvor i ‘bijeli svijet’ bili zapravo metiljavo, provincijalno susjedstvo.
Mada ni to zapravo nije bitno.
Đogani je svojom pojavom napravio nešto drugo, i to je ono važno: dao je ‘lice’, mogućnost identifikacije jednom cijelom sloju, i inače slabo prisutnom, i stavio ga na kulturnu kartu.
Naši sugrađani, oni s ruba, šljakeri, proletarijat, a pogotovo njegov ‘etnički’ rub, Romi i Albanci – naši ‘Cigani i Šipci’, kako smo im ‘tepali’ – nisu se mogli naći u rock’n’rollu, u problemima što je postavljao, u takvoj stilizaciji. To ih se nije ticalo uopće, previše ‘bjelački’ i middle-class. Trebao im je vlastiti zvuk, a kad su ga dobili, dobili su ga with a vengeance.
Sa širenjem disko-klubova, ta scena je dobila i svoje vlastite vrijednosti, svoje heroje.
Međutim, po prvi put ti heroji su bili baš oni što su do tada uvijek bili rub i samo rub. U disko-klubovima osamdesetih, kao nikad do tad, miješali su se svi, plešući jedni uz druge, ali stvarni heroji, najbolji čageri – bili su po pravilu momci s margine. Socijalne - a pogotovo etničke.
A zahvaljujući elektroničkom plesnom soundu, centar i periferija dijelili su po prvi put i istu muziku, ali i istu modu, istu kulturu. Kičersku – možda, ali po osjećaju sigurno ‘svoju’.
Dovoljno se sjetiti u tom smislu kakav je utjecaj imao advent Michaela Jacksona – nikoga iz zapadnjačkog popa nisu ‘manjine’ tako prigrlile kao svojeg, što je postalo i opće mjesto našeg urbanog humora. Muzika, moda, stil epohe, što sam ih maloprije spomenuo – skupile su se - u ovom cross-culturalcross-RACIAL umjetniku – u jednoj osobi.
Jedna od prvih nezvaničnih titula koje je Đogani dobio bila je ‘jugoslavenski Michael Jackson’, ili da budemo dosljedni – ‘Majkl Džekson’, ovako spelovano.
Pred našim očima događala se jedna fantastična bastard-kulturna igra i tu se krug zatvorio. Zvuk iz diskoteka u svom autentičnom obliku bio je direktno ili derivirano ‘crnački’, a u našem kontekstu, metaforički – to isto...
Đogani je bio personifikacija te scene. I personifikacija jednog doba – doba kulturnog miješanja, heterogenosti, spontane i radosne gradske međukulturalnosti unutar istog sistema.
Doba koje je uskoro nestalo. Ono koje je nastupilo bilo je drugačije: u njemu je teško bilo zamisliti da se lokalni dečki iz nekog kvarta pale na umjetnost tipa s ovakvim porijeklom. I da ih je baš briga za to. I ne samo - da nekoga tko je ‘drugi’ drže svojim.

Zajedno s epohom negdje je ispario i naš junak, a sada, godinama kasnije, potraga za njim i za njegovom biografijom uzela je začuđujuće ‘preokrete’. Sredinom osamdesetih Đogani je snimio čitavu seriju tv-reklama za sladoled, pa je i ‘general public’mogao vidjeti njegovo umijeće, a spotove je, ako se ne varam, režirao Antun Vrdoljak. Početkom slijedeće decenije kad je režiser odjednom bio s druge strane kamere, grad je postao pretijesan za jednog od njih. Zna se za kojeg.
Đogani nestaje, usred onog kaosa, a onda ipak isplivava ‘s druge strane’, pojavljuje se u Beogradu gdje ubrzo postaje popularan kao predstavnik ekstremnijeg krila mješavine turbo-folka i dancea, nastupajući pod pseudonimom Đogani Fantastiko (!). Kad sam to saznao nisam bio uopće siguran da je ista osoba u pitanju. Vidio sam jednom, kod prijateljice, i neki video-klip, ali – nisam mogao sa sigurnošću reći, lice mi je izblijedilo u sjećanju. Možda je ovo neki drugi tip s istim imenom? Ne, uvjeravala me prijateljica dok smo zajedno gledali klip, to je on. Osim toga previše je bilo podudarnosti. Iako...Bio je još jedan detalj što je unosio zabunu – ime...Ovaj je tvrdio naime da mu je ime, od svih mogućih! – ‘Đorđe’. ‘Đorđe Đogani’. Hm, mozgao sam i dalje...A onda – onda sam shvatio i gorko se nasmijao. Kakva je to povijesna ironija bila: Hamed Đogani, moj bivši sugrađanin, odlučio je pod mus da postanemo imenjaci baš u trenutku kad su tamo odakle je upravo stigao ovo ime ljudi mijenjali – u bilo koje drugo...
Kako god, pomislio sam kasnije, stvar je izgleda bila riješena. Priča je tu.
Ipak...

Ovdje u Nizozemskoj, zahvaljujući kablovskoj televiziji gledamo i njemačke tv-stanice. Prije koju godinu naletio sam na direktan prijenos koncerta Michaela Jacksona, slučajno okrenuvši kanal u neko nedjeljno popodne. U prvom redu, nagurane uz zaštitnu ogradu male Njemice su padale u nesvijest još prije početka giga, a kad se vanzemaljac neodređene rase pojavio na stageu, nastao je afan, potpuna histerija. Show je krenuo. Međutim, režiser je ubrzo našao nešto zanimljivije od događanja na pozornici i neprestano je vraćao kadar na jedno lice u publici, baš u prvom redu. Među plavokosim njemačkim curicama isticao se tip – odjeven kao Michael Jackson do u detalje – jakna i hlače, posute ‘šljokicama’, sa jednom bijelom rukavicom, prirodna kovrdžava kosa složena u džeksonovsku ‘fudbalerku’ – i upadljivo crnomanjast, prepoznatljive ‘južnjačke’ fizionomije – Turčin? Albanac? Rom? Jedan od ‘naših’, u svakom slučaju. Tip je, čak nekako uspjevši napraviti dovoljno prostora oko sebe usred one frke i ludila, pogledom fiksirao kameru i ne trepnuvši, izvodio na dlaku iste pokrete kao ‘Wacko Jacko’, samouvjereno, virtuozno, siguran u sebe i u svoje znanje – kamera se stalno vraćala na njega, i ubrzo je postalo jasno da je neznanac iz publike ukrao show.
A možda...

Đorđe Matić

5 коментара:

  1. Одговори
    1. Tako sam uzbuđen što se moj muž vratio nakon što me je ostavio za drugu ženu. Moj muž i ja smo bili oženjeni već oko 7 godina. Sretno smo oženjeni s dvoje djece, dječakom i djevojčicom. Prije 3 mjeseca počeo sam primijetiti neko čudno ponašanje od njega i nekoliko tjedana kasnije otkrio sam da moj muž vidi nekoga. Počeo je dolaziti kući kasno s posla, jedva da me brine o meni ili djeci, ponekad izlazi i ne vraća se kući ni 2-3 dana. Učinio sam sve što sam mogao ispraviti ovaj problem, ali sve bez uspjeha. Postala sam jako zabrinuta i trebala mi je pomoć. Dok sam jednog dana pretraživao internet, došla sam preko web stranice koja je ukazivala na to da dr. OGUNDU može pomoći u rješavanju bračnih problema, vraćanju lomenih veza i tako dalje. Dakle, osjetio sam da bih trebao dati suđenje. Kontaktirala sam ga i rekla mu svoje probleme, a on mi je rekao što da radim, a ja sam to učinio i učinio mi je čaroliju. 24 sata kasnije, moj muž je došao k meni i ispričao se zbog svojih pogrešaka i obećao je da nikad više neće to učiniti. Od tada, sve se vratilo u normalu. Ja i moja obitelj ponovno zajedno sretno živimo. Sve zahvaljujući dr. OGUNDU. Ako imate bilo kakvih problema kontaktirajte ga i ja vam jamčim da će vam pomoći. Neće vas razočarati. Pošaljite mu e-poštu na adresu: drogunduspellcaster@gmail.com
      1. Vratite svog dečka natrag
      2. Vratite muža
      3. Vratite suprugu
      4. Vratite svoju djevojku natrag
      5. Osvojite lutriju
      6. promocija u uredima
      7. pomaže vam da postanete trudni, ako tražite plod maternice
      8. Potpuni lijek za bilo kakvu bolest
      9. brak obvezu i još mnogo toga.

      Избриши
  2. Moj bivši dečko me ostavio prije 9 mjeseci nakon što sam ga optužio da vidi netko drugi i vrijeđanje him.I ga želim natrag u svoj ​​život , ali je odbijaju da imaju bilo kakav kontakt s me.I je tako zbuniti i ne znam što učiniti , pa sam doći na internet za pomoć i vidio sam svjedočanstvo o tome kakopravopisa kotač im pomoći da dobijete svoj ​​ex natrag pa sam kontaktirati čarolija kotač i objasniti moj problem s njim i on baci čaroliju za mene i uvjeravam 3 dana da je moj bivši će se vratiti na mene i na moje najveće iznenađenjetrećeg dana moj bivši je došao kucati na vrata i moliti za forgiveness.I sam tako sretna da moja ljubav je ponovno i ne samo to , mi smo o tome da se married.once jednom zahvaljujem , vi ste doista talentirani i daroviti E-mail : spellcasttemple@gmail.com je jedini answer.he može biti od velike pomoći i neću ga prestati objavljivati ​​jer on jedivan čovjek spellcasttemple@gmail.com

    ОдговориИзбриши
  3. Istinska životna priča:

    Pozdrav prijatelju moja je Rozana Edin i želim svjedočiti i zahvaliti čarobnjaku dr. Ogundeleu zbog onoga što je učinio za mene, vratio moju ljubav koja me ostavila 4 godine bez prethodne obavijesti, nikada nisam vjerovala da se moja ljubavnica može ikada vratiti za mene, ali dr. Ogundele dokazao moje lažne misli krivo, infact Dr Ogundele je najbolji spell caster ikad, pročitao sam sve svoje recenzije i vidio sam da je pomogao puno ljudi, ne samo mene, samo sam ovdje da mu zahvalni uzrok i ne vjeruju da postoje čarobnjaci koji mogu vratiti ljubavnicu koja je nestala 4 godine u roku od 24 sata. Gospodine, dobro li je Bog blagosloviti vas i vašu obitelj, i također vas zaštititi tako da i dalje možete pomagati ljudima kao što ste mi pomogli, gospodine, obećavam da ću dati ovo svjedočenje na radijskoj postaji. učinio si za mene. Bilo koje tijelo koje treba pomoć dr. Ogundele da mu možete kontaktirati kroz Njegovo:

    E-pošta: ogundeletempleofsolution@gmail.com
    Broj WhatsApp: +2349065101630
    Broj Viber: +27638836445

    ОдговориИзбриши
  4. Moja istinska životna priča:

    Pozdrav svima, Ja sam Marija po imenu, želim da svijet zna o velikom spell caster koji ne naplaćuje za njegovu uslugu da pomogne i on je najveći ikada vidio, moje svjedočanstvo ide ovako moj muž me napustio nakon 9 godina braka jer nisam mogla imati dijete i otišla sam s drugom ženom i patila sam, sve dok ne bih rekla reklamu dr. Ogundelea na internetu, odmah sam ga kontaktirala, nakon što ga je spell casting iznenađen, donio natrag moj muž za mene koji je napustio 9 godina u samo 24 sata, a moj muž me molio da mu oprosti, ti si doista veliki čovjek dr. Ogundele, ovaj čovjek ima moć za bilo kakav problem u životu, ja ću također idite na Radio stanicu da podijelite svoje svjedočanstvo, jer sam obećao obavijestiti svijet o svom dobrom radu, jer onima od vas koji trebate pomoć ovdje su njegovi kontaktni detalji. E-pošta: ogundeletempleofsolution@gmail.com. Broj Viber: +27638836445. Broj časopisa: +2349065101630.

    ОдговориИзбриши