уторак, 10. јул 2012.

Marko Kostanić - Aspekti socijalističke političke epistemologije











Već nešto više od četiri godine, ako kolaps Lehman Brothersa uzmemo za inauguralnu točku, svijet se nalazi u ekonomskoj krizi razmjera sličnih onoj iz tridesetih godina prošloga stoljeća. Ozbiljnosti krize, pored evidentnih realnih ekonomskih pokazatelja, svjedoči i nezanemariv proboj lijevih ideja u mainstream. Prvenstvene zasluge za proboj imaju efekti krize na živote većine – brutalan napad na standard kroz tzv. mjere štednje, rast nezaposlenosti, ukidanje socijalnih prava i nastavak demontiranja preostataka države blagostanja. Rascjep između dominantne ideologije i degradirajućih životnih uvjeta neminovno je morao olabaviti hegemonijski okvir. Osim vijesti o porastu prodaje Kapitala ili Komunističkog manifesta u medije su pripušteni heterodoksni obrasci tumačenja krize i kritike ekonomskih instrumenata kojima vladajuća klasa i njihovi ekspertni ešaloni pokušavaju riješiti krizu. Uz nekoliko rijetkih iznimki lijevih naklonosti iz akademskog miljea koji posjeduju javnu reputaciju stručnjaka, ključni podstrek širenju medijskog polja dale su razne socijalne borbe i buntovi. Uz razne konkretne lokalne borbe u svim državama, bilo studentske ili sindikalne, globalni amblemi postali su Occupy Wall Street, Arapsko proljeće i otpor grčkog naroda. Karakteristika koja povezuje sve pokrete njihov je nastanak na ruševinama organizirane ljevice. I shodno tome glavna nit koja se provlačila kroz rasprave o njihovoj uspješnosti ili dugotrajnosti pitanje je metoda ili modela organizacije. Nužno je zabilježiti da te ruševine nisu svugdje iste niti da su recentne ekonomske i političke povijesti država i kontinenata svedive jedna na drugu. Za ovu priliku dostatno je dijagnosticirati globalne trendove implementacije određenih ekonomskih politika znanih kao neoliberalizam i paralelni, ali i međuovisni uzmak ljevice. Ipak, zbog nemogućnosti, što uzrokovane prostorom što informacijskim deficitom, uzimanja u obzir svih razlika i zbog mjesta na kojem se piše i objavljuje ovaj tekst implicitni referentni okvir rasprave o organiziranju ljevice u ovom tekstu bit će situacija zapadne i istočne Europe. Presudni problem s obzirom na nedavna socijalna i politička gibanja na ljevici i perzistentnost krize postavio je Immanuel Wallerstein u kratkom osvrtu [1] na “lijevu” 2011.: “Nije riječ o tome da su OWS, Arapsko proljeće ili indignadosi postigli sve čemu su se nadali. Radi se o tome da su uspjeli promijeniti svjetski diskurs, udaljivši ga od ideoloških mantri neoliberalizma prema temama kao što su nejednakost, nepravda i dekolonizacija. Prvi put nakon dugo vremena obični ljudi raspravljaju o samoj prirodi sustava u kojem žive, ne uzimajući ga više zdravo za gotovo. Pitanje koje trenutno stoji pred svjetskom ljevicom je kako krenuti naprijed i prevesti ovaj inicijalni diskurzivni uspjeh u političku transformaciju”. Nezaobilazni korak u prevođenju rasprava je o modelu organiziranja koji je transformaciju sposoban provesti.


Pogreške ahistorizacije

Konkretna rasprava se odvija ili će se odvijati u konkretnim borbama i ne smije se podleći izazovu imaginiranja najpoželjnijeg modela na papiru u maniri ahistorijske fikcije koja kasnije služi kao valorizacijska matrica za sva zbivanja na terenu. Najčešći primjer takvih imaginacija male su lijeve organizacije raspršene po cijelom svijetu čija se legitimacijska potka, i organizacijska i programska, temelji na nekom od sukoba u povijesti ljevice 20. stoljeća, pa se tako samoprozivaju npr. trockističkima ili maoističkima, pritom previđajući očitu disparatnost između činjenice da je u vrijeme tih raskola ljevica bila na vlasti i defanzivne pozicije koju danas zauzima. Taj previd simptom je eliminacije osnovnih marksističkih procedura analize, tj. prostog fakta da ni ljevica ne funkcionira u povijesnom vakuumu. Nesumnjivo postoji gradacija po relevantnosti tih organizacija i svrhovitosti njihovih funkcija u današnjim borbama, no njihovo ishodišno historijsko situiranje za posljedicu ima beskonačne, neproduktivne rasprave o historiji ljevice kroz prizmu aproksimacije revolucionarne autentičnosti s jasno ocrtanim demarkacijskim linijama. Pritom, treba naglasiti da problemi koje takve organizacije nose sa sobom nisu plod epistemoloških deficita već konkretne historijske putanje ljevice od države blagostanja do raspada SSSR-a i neoliberalne kontrarevolucije.
Njihovu funkciju nužno je historijski paralelno čitati s akademizacijom i kulturalizacijom marksističke teorije[2] od Drugoga svjetskog rata naovamo kao dvostrukim simptomskim račvanjem deformacije masovnih partija i nestanka država realno postojećeg socijalizma. S druge strane, iznimno je snažna tendencija na ljevici koja otpisuje realno postojeće socijalizme kao potpuno promašene pokušaje od kojih nemamo što naučiti i čija nam iskustva samo okaljavaju imidž. Problem s ovom tendencijom također leži u suspenziji historizacije u presudnom momentu analize u kojem figura totalitarizma ulazi u igru i priječi ispitivanje svih historijskih uvjeta i okolnosti u kojima su se transformativni socijalistički projekti pokušali realizirati. Radi se o pristajanju na liberalnu ucjenu, plod hladnoratovske propagande, koja kao proces valorizacije realnih socijalizama nudi formulu razvitka socijalističkih odnosa od ideje do formacije u laboratorijskim uvjetima kao da imperijalistički neprijatelj uopće nije postojao i cijelo vrijeme pokušavao zaustaviti revolucionarni prevrat i kao da nije postojala politička i ekonomska historija prostora na kojima su se prevrati dogodili. Velika opasnost brisanja socijalističkog nasljeđa kao opterećujućeg balasta nalazi se u posljedičnoj eliminaciji klasne dimenzije iz današnjih borbi. Često se klasni antagonizam i materijalni interesi zamjenjuju s borbom za ahistorijsku univerzalnost ljudskih prava i na taj način zaobilaze sve kontradikcije i prilike za uprljati ruke, pritom zaboravljajući da je netko morao dobrano uprljati ruke da bi danas u nekim socijalnim pravima uživali.


Za analizu realno postojećih socijalizama

Odabir naznačivanja dviju tendencija na ljevici koje se odlikuju specifičnim tretmanom realno postojećih socijalizama služi naslućivanju teze o nužnosti sagledavanja tih historijskih procesa za suvremene borbe. Prvenstveno, za sagledavanje kontradikcija koje borba akcijski i artikulacijski susreće danas u raskoraku između defanzivne, minorne pozicije, teorijske koherencije kritike kapitalističkog sistema proizvodnje i kriterija valorizaciješto bi to socijalizam/komunizam bio. Također, fundamentalni problemi s kojima će se eventualni budući transformativni projekti susresti neće biti previše različiti od onih s kojima su se susretale komunističke partije i lijevi pokreti kroz prošlo stoljeće što je evidentno i iz pomaka ulijevo na južnoameričkom kontinentu. Postavlja se pitanje kako transformativni socijalistički projekt kao regulativni horizont uvjetuje današnje frontove.

Kako taktički i strateški pomiriti raskorak između socijalne vidljivosti i političke snage ljevice i argumentacijske snage ljevice s obzirom na ideološku klimu i nužnost izgradnje masovnih organizacija?
Kako odagnati neproduktivne rasprave o odnosu reformizma i revolucije iz perspektive konkretnih borbi?
Kako uspostaviti politički kontinuitet, popularno znan kao “linija”, između različitih razina apstrakcije, od ideoloških zamki borbe na razini partikularnih slučajeva do formalnih analiza fundamentalnih kontradikcija kapitalizma?
Kako realizirati mobilizacijske i agitacijske potencijale s obzirom na razine apstrakcije i kontradikcije koje ih prate iz perspektive najadekvatnije organizacijske forme?
A kako artikulirati urgentna pitanja organizacijske forme iz perspektive instrumenata djelovanja na raspolaganju – uličnih, edukacijskih, sindikalnih, elektoralnih?

Analiza realno postojećih socijalizama i popratno uspostavljanje socijalističke političke epistemologije nezaobilazan su resurs za formiranje kontura suvisle alternative. Standardni liberalni prigovor kojim se socijalističkom društvenom uređenju pripisuje neminovna neefikasnost i deficitarnost u odnosu na kapitalistički režim proizvodnje potrebno je sagledati upravo na terenu realno postojećih socijalizama, a ne eskiviranjem tvrdnjom o nesocijalističkoj naravi tih sistema ma koliko ta tvrdnja po mnogim kriterijima bila točna. Tim argumentacijskim manevrom prvenstveno se želi ukazati na osnovnu manjkavost standardnog prigovora – ahistorijsko formiranje kriterija usporedbe prema internim obrascima valorizacije efikasnosti kapitalističkog sistema proizvodnje. Vrlo korisno polazište predstavlja tekst Michaela Lebowitza “The Socialist Fetter: a Cautionary Tale”.[3]


Od sistema u nastajanju do organskog sistema

Nakon uvodnog prikaza parametara koji su obilježili čuvenu debatu o socijalističkom računu iz međuratnog perioda dvadesetog stoljeća i pozicije koju je zauzimala austrijska škola, Lebowitz ulazi u raspravu s aplikacijama teorija o strukturnoj deficitarnosti socijalističkog načina proizvodnje u analizi raspada ekonomskih sustava zemalja realno postojećeg socijalizma. Posebnu pažnju pridaje analizama mađarskog ekonomista Janusa Kornaia o nužnim kroničnim nestašicama, nemogućnosti razvoja proizvodnih snaga i ostalim problemima tih zemalja. Kornai korijen problema detektira u samoj logici socijalističkog načina proizvodnje. Centralno upravljanje i visoki standardi radničkih prava neminovno koče poduzetničku inovaciju i razvoj proizvodnih snaga.
Lebowitz kao osnovni problem Kornaieve analize prepoznaje centralnu metodološku pretpostavku – sisteme zemalja realnog socijalizma tretira se kao organske sisteme. To jest, Kornaieve uvide je lako odbaciti kao irelevantne za socijalizam jer se bez problema može utvrditi da socijalizam u tim zemljama nije postojao – u zemljama istinskog socijalizma ne bi se sustav organizirao putem novca i tržišta, postojalo bi demokratsko samoupravljanje bez birokratske šape i socijalizam ne možepostojati u jednopartijskom sistemu niti u jednoj državi.
Dakle, Kornaieve analize o nemogućnosti koincidiranja socijalističke etike solidarnosti i kolektivnosti i “univerzalnog” modela efikasne ekonomske strukture lako je dismisivno odbaciti iz perspektive epistemološke i metodološke rigidnosti, ali to nije dovoljno i time bi se samoeliminirali osnovni poučci marksističke analize. Osim što su ti problemi nezaobilazni dio političkih procesa transformativnih projekata važno je utvrditi jesu li ti problemi inherentni socijalizmu kao organskom sistemu ili predstavljaju samo nužne kontradikcije u realno postojećim socijalizmima koji su bili konstituirani kroz dva antagonizirajuća registra – kapitalistički tržišni odnosi i socijalistički odnosi u nastajanju. Lebowitz  kreće od ključne Marxove pretpostavke – nužni uvjeti za reprodukciju skupa produktivnih odnosa razlikuju se ovisno  radi li se o organskom sistemu ili sistemu u nastajanju. Marxov uvid je nastao u analizi formiranja kapitalizma u kolonijama, ali služi kao nužna metodološka početna točka u analizi transformativnih socijalističkih projekata. Ključnu odrednicu organskog kapitalističkog sistema Lebowitz nalazi u Marxovom citatu: “U daljem razvitku kapitalističke proizvodnje razvija se takva radnička klasa koja po svom vaspitanju, tradiciji i navici priznaje zahteve tog načina proizvodnje kao po sebi razumljive prirodne zakone. Organizacija izgrađenog kapitalističkog procesa proizvodnje lomi svaki otpor” [4]. Pitanje je kojim se političkim procesom dolazi od sistema u nastajanju do organskog sistema. To jest, kako se proizvode ljudi koji svojom funkcijom unutar reprodukcije sistema njegove pretpostavke pretvaraju u uvjete, čine ga organskim. Političke mehanizme u tom procesu Lebowitz naziva “umjetnim sredstvima” (artificial means). Umjetna sredstva u konstituciji kapitalizma kao organskog sistema razni su mehanizmi procesa prvobitne akumulacije i realne supsumpcije. Ti procesi nisu samo nužan prvotni grijeh koji kasnije omogućava klizno odvijanje kapitalističkog režima proizvodnje i univerzalni model valorizacije efikasnosti već se oni cijelo vrijeme odvijaju paralelno s “normalnim” ekonomskim procesima u obliku “akumulacije kroz razvlaštenje”. Lebowitz postavlja ključno pitanje – koja bi bila socijalistička “umjetna sredstva” koja bi omogućila prelazak u organski socijalistički sustav koji ne bi bio deficitaran u razvoju proizvodnih snaga i udovoljavanju ljudskim potrebama.


Umjetna sredstva

Kao što je Marx tvrdio da formalni vlasnički odnosi nisu dovoljni za uspostavu kapitalističkog načina proizvodnje, identičan problem je prisutan i pri uspostavi socijalističkog načina proizvodnje. Društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ne proizvodi uvjete vlastite efikasnosti po sebi. Ključni problem po Lebowitzu je nepromijenjeno tretiranje radne snage kao privatnog vlasništva od strane radnika. Ulazak u radni proces i njegov ishod i dalje je određen privatnom raspodjelom dobiti i rizika. Privatno vlasništvo nad radnom snagom i društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju indikator su paralelnog supostojanja dvaju organskih sustava i neminovno vode ka nekim od problema koje je Kornai detektirao. Kao što je kapitalizam primorao radnike na ovisnost o kapitalu tako se socijalističkim umjetnim sredstvima radnike primorava na ovisnost o zajednici ili kolektivu. Stvaranjem tog tipa ovisnosti eliminira se problem kontradikcija poduzetničke agilnosti i inovacije unutar supostojećih organskih sistema. Perzistentnost tretiranja radne snage kao privatnog vlasništva iziskuje nužnost insistiranja na zabrani bilo kakve privatizacije društvenog vlasništva. Također, nužan je rad na zasnivanju demokratskih i decentraliziranih modela samoupravljanja koji bi mijenjajući činjenice mijenjali i ljude koji u njima sudjeluju. Radi se o dugotrajnom i nepredvidivom, no i neizbježnom historijskom procesu jer “u odsutnosti već postojeće superiornosti komunističke forme proizvodnje, razvoj novog common sensea koji prihvaća logiku proizvodnje s ciljem zadovoljavanja ljudskih potreba čini se jedinom putanjom stvaranja uvjeta u kojima komunizam proizvodi svoje vlastite pretpostavke”. Za razliku od klasičnog marksističkog argumenta o razvoju proizvodnih sredstava kao uvjetu za transformaciju, ključna borba vodi se oko materijalnog formiranja novog common sensea. Vratimo se na Lebowitzev koncept “umjetnih sredstava” koji je ključan za elaboraciju socijalističke političke epistemologije. Prvenstveno nam pomaže u izbjegavanju metafizičkih ćorsokaka u valorizaciji prošlih i budućih transformativnih projekata. Metoda valorizacije nam omogućuje i produktivniji strateški širi plan u razmatranjima strategija i taktika u partikularnijim zahtjevima i konfrontacijama koje su danas na dnevnom redu. Fantazmatska projekcija socijalizma kao organskog sustava čija se konstitucija događa automatski preuzimanjem vlasti, revolucionarnim prevratom, procesima nacionalizacije i sličnim instrumentima predstavlja epistemološku i političku prepreku pri snalaženju u eventualnoj novonastaloj situaciji jer konkretnost historijske situacije takvoj valorizacijskoj matrici neminovno predstavlja izdaju ili dokaz neefikasnosti, ovisno je li perspektiva ultraljevičarska ili liberalno-kapitalistička. Svaki korak nove vlasti interpretira se kroz aproksimaciju ahistorijskog ideala. Sigurno da neprikladnost arbitrarnosti ahistorijskog ideala ne otvara prostor za arbitrarnost pri izboru “umjetnih sredstava”, ali bitno je naglasiti da ona nisu dio organskog sustava kao što im i samo ime kaže, već da su plod kombinacije pragmatike, efikasnosti i normativnog političkog cilja. Također, labavljenje valorizacijske metode ukazivanjem na konkretne povijesne realnosti ne labavi stringentnost procjene korištenja “umjetnih sredstava” kroz periode postojanja država realno postojećeg socijalizma i ne propušta uvidjeti neke katastrofalne poteze u odabiru i baratanju s “umjetnim sredstvima”. Njihova ključna uloga je u amortizaciji i olakšavanju razrješavanja neminovnih kontradikcija s kojima će se nužno suočiti svaki transformativni projekt. Tu postoji čitav splet raznih kontradikcija ovisnih o stanju ekonomije, ideološkim hegemonijama, otporu neprijatelja, geopolitičkim okolnostima i slično, no jedna kontradikcija zauzima ključno mjesto. Unutar kapitalističkog sistema dvije su dominantne kontradikcije – ona između kapitala i rada i konkurencija između različitih kapitala. Metode razračunavanja s te dvije kontradikcije u socijalističkoj transformaciji poznate su pod nazivima – samoupravljanje i centralno planiranje. [5] Ali, samoupravljanje i centralno planiranje se neminovno nalaze u kontradikciji pri pokušaju implementiranja socijalističkih proizvodnih odnosa. Problem koji imamo danas u rasponu pozicija na ljevici leži u odluci za jednu od metoda razrješavanja kapitalističkih kontradikcija u svrhu formiranja identiteta na ljevici.

Problem nastaje kada se socijalističku kontradikciju pokušava razriješiti iz današnje perspektive kroz prizmu izdaje socijalističkih načela pogotovo u slučajevima prevlasti centralnog planiranja kao modela organizacije ekonomskog života u određenim povijesnim sekvencama. Korijen problema nalazi se u miješanju dviju razina, to jest njihovu postavljanju na razinu analitičkog simultaniteta i ukidanju historijske dinamike.
Apstraktni model organskog socijalističkog društva koji u revolucionarnim borbama funkcionira kao regulativni horizont i unutar kojeg ekonomska racionalnost i efikasnost koincidiraju sa socijalističkom etikom preuzima ulogu filtriranja autentičnosti u konkretnim povijesnim borbama koje se odvijaju na više razina kontradikcija i s različitim konkretnim neprijateljima.


Imperativ historizacije

Jedna od mnogih povijesnih sekvenci na kojoj se može pokazati izlišnost tog rakursa je Sovjetski Savez početkom dvadesetih. [6] Unutar Partije su se vodile žestoke diskusije oko statusa sindikata i radničkog samoupravljanja u velikim industrijskim postrojenjima. Do suprotstavljenih stavova nije došlo zbog toga što se jedna strana protivila samoupravljanju kao takvom i zagovarala centraliziranu birokraciju kao takvu već zbog različitih strateških uloga. Ono što je kočilo bešumnu aplikaciju samoupravnog modela bio je status visoke industrije unutar cjelokupne ekonomske strukture koja je i dalje funkcionirala po kapitalističkim principima. Visoka industrija je jedina bila nacionalizirana i postojao je racionalan strah da bi eliminacija centralnog upravljanja i gotovo potpuno prepuštanje vođenja tvornica radničkim sindikatima u kapitalističkom okruženju moglo intenzivirati konkurenciju i radničke kolektive pretvoriti u kapitalističke poduzetnike. Dakle, Partija je bila svjesna da transformacija ka socijalističkom društvu mora istovremeno raditi na uklanjanju obiju fundamentalnih kontradikcija kapitalističkom sistema proizvodnje – kontradikcija rad-kapital i kontradikcija konkurentskih odnosa između različitih kapitala. Upravo samoupravljanje i centralno planiranje funkcioniraju kao sredstva kojima se obračunava sa zatečenim perzistentnim kontradikcijama. Neminovnost paralelnog obračuna s tim kontradikcijama u svim varijantama socijalističkih transformativnih projekata čini svaku ahistorijsku raspravu o samoupravljanju i centralnom planiranju politički neupotrebljivom. Različite forme i intenziteti fundamentalnih kontradikcija u različitim povijesnim, ekonomskim i geopolitičkim uvjetima zbivanja revolucionarnog prevrata, i slijedom toga različite forme i intenziteti obračuna s njima koji su strateški fundirani s obzirom na kombinaciju uvida u realnu situaciju i regulativnog horizonta organskog socijalističkog društva s koincidencijom socijalističke etike i ekonomske racionalnosti i efikasnosti, neminovno dovode do kontradikcija unutar samog socijalističkog pokreta. Iz današnje perspektive te kontradikcije možemo procijeniti kao krivo riješenje ili možda u određenim povijesnim situacijama nerješive, ali se ne smije dopustiti da realne kontradikcije određenog povijesnog trenutka služe kao ahistorijski modeli za frakcionaštvo i ljevičarenje. I to zato jer se u toj opciji ne radi ni o čemu drugom nego pristajanju na liberalnu ucjenu sagledavanja uspješnosti i efikasnosti socijalističkih projekata koji u tom procesu profunkcioniraju kao socijalističke ideje po sebi na ahistorijskim poljima. Ono što treba analizirati su forme i fenomeni neminovnih kontradikcija i iznalaziti optimalna rješenja za njihovo prevladavanje iz već naznačene perspektive.

Liberalni mitemi

Insistiranje na nužnosti produktivnijeg tretiranja nasljeđa i problema realno postojećih socijalizama nipošto ne implicira presudnost iznošenja dobivenih rezultata u suvremenim raspravama o strategijama i taktikama ljevice po pitanju edukacije, agitacije, mobilizacije i organizacije.

Prvenstveno je važno uvesti u javni prostor plauzibilna objašnjenja trenutne političko-ekonomske situacije i demistificirati dominantne narative koji služe kao legitimacija nametnutim politikama štednje. Također, zbog perzistentnosti hladnoratovskih ideologema i svih balasta vezanih za socijalističke projekte prošlog stoljeća, mobilizacijski manevar koji bi ih tretirao kao uzore ili pokušavao dobiti hegemonijsku bitku isključivo na tom terenu automatski bi propao. Ali, historijska analiza realno postojećih socijalizama i popratna socijalistička politička epistemologija nezaobilazan su instrument u okršaju s liberalnim mitemima i sa zbunjenošću i strahom prisutnim na ljevici po pitanju organizacijskih rješenja.
Liberalni mitemi su u velikoj mjeri nastali u legitimiranju kapitalističke superiornosti u odnosu na socijalizam. Vjerojatno najvažniji, i za kurentne hegemonijske bitke najpresudniji, vezan je uz pitanja demokracije. Iako metode kojima se današnje vladajuće klase služe u suzbijanju ekonomske krize kao što je postavljanje tehnokratskih
vlada bez elektoralnog blagoslova u Italiji ili Grčkoj postepeno nagrizaju mit o neraskidivoj vezi između kapitalizma i demokracije, ta veza i dalje funkcionira kao common sense. Operacija formiranja mitema sastoji se u jednostavnoj suspenziji povijesne geneze izborenih ljudskih, socijalnih ili građanskih prava. [7] Prešutno se pretpostavlja da su se ona, u nekakvom podizanju civilizacijskih standarda, uspostavljala sama od sebe. Ili još, opasnije, da su ona produkt prosvjetiteljskog napredovanja elita. Liberalna demokracija i njezine procedure smatraju se općim dostignućem čovječanstva koje je osigurao kapitalizam kao takav. Pritom se zaboravljaju evidentne historijske činjenice. Upravo su se radnički i komunistički pokreti u borbi protiv kapitalističkog sistema proizvodnje izborili za prava i procedure koje danas sačinjavaju fiktivni entitet “liberalna demokracija”, a za koju se upravo vladajuće elite, koje su uvijek bile na suprotnoj strani barikada, hvataju kad, pokušavajući diskreditirati bilo kakvu alternativu kapitalizmu, sugeriraju definitivni nestanak tih “privilegija”. Također, historijski je evidentirano da cijeli spektar liberalno- demokratskih procedura nije u iole relevantnoj mjeri uopće postojao prije Drugoga svjetskog rata. [8] Pritom se sustavno zaboravlja da su svjetski ratovi upravo produkti nerazrješivih kriza kapitalizma. I nikad se razaranja i mrtvi u brojanju krimena sistemima ne pripisuju
kapitalizmu kao sustavu proizvodnje, već kontingentnim aberacijama. Daljnji korak u suspenziji historizacije preuzimanje je tzv. 30-godišnjeg zlatnog doba kapitalizma kao ahistorijskog standarda, a koje zapravo funkcionira kao sitna historijska i geografska iznimka u povijesti kapitalizma. Pritom se i ne uzima u obzir, iz lijevo-liberalne perspektive, da pokušaj državnog stabiliziranja i amortiziranja anarhičnosti i kontradikcija kapitalističkog tržišta nije uspio i da se te kontradikcije ne mogu razriješiti čemu svjedoči i trenutna kriza. S tim da se u spektar procedura po definiciji ne uključuje ekonomska demokracija. Širenje demokracije u tom smjeru neminovno bi dovelo do preispitivanja fundamentalnih odnosa u kapitalističkom sistemu proizvodnje. Uzmak pred širenjem demokratskih procedura u radne zajednice i sfere odlučivanja o raspolaganju s viškom vrijednosti legitimira se pozivanjem na krize socijalističkih sistema na način kako ih je Kornai analizirao. Pored osnovnih epistemoloških i metodoloških prigovora takvom tipu analize koje je iznio Lebowitz, potrebno je ukazati i na konkretne povijesne primjere. Kriza u Jugoslaviji osamdesetih i popratne kronične nestašice roba i rast nezaposlenosti u direktnoj su vezi s izloženosti Jugoslavije svjetskom kapitalističkom tržištu. Radilo se o sudbini sličnoj zemljama Trećega svijeta kojima su dugovi ekstremno narasli tzv. Volckerovim šokom (1979.-1982.), inauguralnom gestom neoliberalizma, brutalnim povećanjem kamatnih stopa FED-a i samim tim rasta duga zemalja koji je bio nominiran u dolarima. [9] Ovaj primjer ukazuje na ideološku pobjedu liberala koji su uspjeli krizu izazvanu globalnim kontradikcijama kapitalizma pretvoriti u dokaz strukturnog deficita efikasnosti socijalističkih zemalja. Uz ideološku operaciju izjednačavanja kapitalističke racionalnosti s “univerzalnom” ekonomskom racionalnošću drugi ključan instrument hegemonizacije figura je totalitarizma.


Perspektiva osvajanja vlasti

Dok insistiranje na neefikasnosti realno postojećih socijalizama služi diskreditaciji bilo kakve ekonomske alternative, figura totalitarizma dodatni je sloj kojim se putanja do, i eventualno postojeće alternative difamira kroz cost-benefit analizu u kojoj troškovnu stranu čine neminovni zločini i represija. Bez obzira na manjak historijske plauzibilnosti i izostavljanja historije kapitalizma iz razmatranja, strahovi od “totalitarizma” predstavljaju konkretnu socijalnu silu u imaginacijskim potencijalima organiziranja na ljevici. Svi oblici organizacijskog discipliniranja ili hijerarhijski sustavi automatski se odbacuju pod parolom izdaje. Nedvojbeno je insistiranje na direktno-demokratskim metodama u prosvjednim akcijama i pokretima diljem svijeta ključna politička i ideološka gesta zadnjih godina i neprestano ju treba isticati, ali također treba isticati i da postoji presudna razlika organizira li se otpor određenim tendencijama ili se pokušava osvojiti vlast i što osvajanje vlasti implicira, jer jedna stvar je organiziranje ljudi na okupiranom fakultetu ili trgu, a nešto potpuno drugo briga za reprodukciju čitavog sistema. Koliko se god danas lijevo osvajanje vlasti činilo dalekim, svaka lijeva opcija koja ju ne uključuje u vlastiti program potpuno je socijalno i politički irelevantna. Ne samo po pitanju mehanizama nekog budućeg osvajanja vlasti već i iz perspektive urgentnih današnjih borbi oko privatizacijskih procesa, javnog sektora i radničkih prava. Bez razvijanja organizacijskih modela koji nisu uvijek u strahu jesu li izdali “autentičnost revolucije” ili tendiraju li ka totalitarizmu, ne samo da nije moguće osvojiti vlast, već je i poprilično nemoguće uspjeti u onome što je danas na dnevnom redu, a uključuje nekad davno stečena socijalna prava i uvođenje demokratskih mehanizama odozdo.
Ljevica se nalazi u preteškoj situaciji da bi vjerovala u spontanitet.







Fusnote:


1 Wallerstein, I. (2012). “Svjetska ljevica nakon 2011.”.
Zarez, xiv/327, 2. veljače 2012.

2 Vidi: Anderson, P. (1976). Considerations on Western Marxism.
London: Verso.

3 Lebowitz, M. (1991). “The Socialist Fetter: a Cautionary Tale”.
Socialist Register, Vol. 27.

4 Marx, K., 1973., Kapital, 24. glava, I. tom, str. 651;
BIGZ/Prosveta, Beograd

5 Vidi: Meiksins Wood, E. (1999). “Politics of Capitalism”.
Monthly Review, Volume 51, Issue 4.

6 Deutscher, I. (1977). Staljin: politička biografija.
Zagreb: Globus.
                                                      
7 Vidi: Meiksins Wood, E. (1999). The Retreat from Class.
London:Verso.

8 Vidi: Therborn, G. (1977). “The Rule of Capital and the Rise of Democracy”.
New Left Review, I/103.

9 Vidi: Varoufakis, Y. (2011). The Global Minotaur: America, The True Origins of the Financial Crisis and the Future of the World Economy.
London:, Zed Books.



Нема коментара:

Постави коментар