четвртак, 19. април 2012.

Protiv logike denacifikacije i pomirenja: histerija ili pobeda






Ono što se, čak i među subjektima na Balkanu (tako i u Srbiji) koji se smatraju levičarima, ustalilo kao bitan preduslov rešenja međuetničke traume koja se 1990. startovala na ovim prostorima jeste liberalni mit o doslednoj denacifikaciji kao jednom temeljnom, dubokom i iskrenom preduslovu “nacionalnog pomirenja”.

“Denacifikacija (Entnazifizierung) – kao pojam nastao je kao posledica nastojanja i rada pobedničkih savezničkih sila, po završetku Drugog svetskog rata, da u Nemačkoj ponište sve tragove Hitlerove nacional-socijalističke vladavine. U tom cilju održano je niz sudskih procesa od kojih je najpoznatiji Nirnberški proces, a pripadnicima nacional-socijalističke stranke i nosiocima nacističke vlasti zabranjeno je učešće u javnom životu i političko organizovanje.”

Naravno, problem je ovde višestruk i korenit.

Savezničke snage (Francuska, Engleska, Amerika, SSSR) su proces denacifikacije vršili u ime svog neposrednog političkog interesa, ali u isto vreme, i da bi svaka oprala svoje ruke od implicitno-eksplicitnog učešća u globalnom procesu koji je, u krajnjoj instanci, rezultirao Drugim svetskim ratom. Krajnje naivna, aistorijska, nematerijalistička pozicija bila bi ta u kojoj bi se verovalo da je Hitler i/ili nacistički režim doveo do nezapamćenog krvoprolića sredinom XX veka. Hitler i Musolini, ili fašistička Italija i nacistička Nemačka, bili su samo rezultati nabujalih kontradikcija kapitalističkog sistema u toj fazi koji nije znao kako da ih prevaziđe, a da, u nekim zemljama barem, ne skrene na “autoritarnije”, “nedemokratskije” forme društvene i ekonomske organizacije. U tom smislu, režim Adolfa Hitlera i smisao celog projekta Nacionalsocijalističke Radničke Partije Nemačke jeste spas sistema privatnog vlasništva i privilegija, nije nikakav “egzaltirani, necivilizovani eksces proizašao iz minhenske pivnice”, već korenit društveni pokret koji je sa obe noge bio čvrsto zaboden u kontradikcije ondašnjeg vremena, i iz tih kontradikcija, lakše razumljiv. Fenomen nacizma i fašizma smo, kao materijalisti, dužni da razumemo u njegovom konkretno-istorijskom kontekstu, trudeći se da što manje budemo žrtve senzacionalizma liberalnih tumačenja i bajki o “totalitarizmu” u kojem klasni, istorijski odnosi bivaju skrajnuti usled psihologizacije, kulturalizacije, parcijalizacije, licitiranjem o broju mrtvih ili prenošenja analize na teren uskraćivanja “temeljnih ljudskih prava”. Na kraju krajeva, te “autoritarnije” forme kapitalističke vladavine koje smo, kao Pavlovljevi psi, trenirani da “iz dna duše mrzimo” nisu ništa manje ili više problematične od “normalnog” stanja kapitalizma. One jesu radikalni ekscesi, ali ekscesi koji potvrđuju pravila privatnog vlasništva i primata privatnog vlasništva. Ako bismo hteli da shvatimo pravu prirodu tih radikalnih ekscesa, trebalo bi više pažnje da usmerimo na one “normalne” (dakle, mirnodopske) uslove razvoja kapitalizma, tj. klasne dinamike van konteksta nacionalnog rata.

Ako bismo doslednije sledili ovu logiku, mogli bismo da kažemo i sledeće: raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (koji, eto, traje 20 godina), raspad Saveza Komunista Jugoslavije, nacionalni rat, porast nacionalnog konzervativizma među stanovništvom, re-tradicionalizacija JESU fenomeni ispod kojih mora da postoji određena klasna dinamika, dakle sukob klasnih interesa i pokušaj prevladavanja istih. U tom smislu, mi kao dosledni materijalisti, moramo da prestanemo da sledimo logiku liberalne ideologije prema kome je taj raspad bio “slepi ples podzemnih sila plemenskih, primordijalnih ostataka balkanskog kolektivizma”, neka “iracionalna etnonacionalistička orgija” – već da se čitav haos, strašni haos tu odigrao kao posledica nečega što je za ove prostore, nakon 1945., predstavljalo prvobitnu akumulaciju kapitala koja se odigravala u ratnim ili poluratnim uslovima. To je bila cena restauracije kapitalizma na ovim prostorima, to je bila cena uvođenja tržišta, parlamentarnog sistema, “rešavanja” nacionalnog pitanja (koje, naravno, nikad nije rešeno) itd. Priče i primeri koji ukazuju na primer razlaza Čeha i Slovaka promašuju sve delikatne i bolne osobenosti istorijskog nasleđa Balkanskog poluostrva.

Ukratko, prvobitna akumulacija kapitala je proces koji omogućuje malom procentu populacije da stekne neophodne resurse za pokretanje proizvodnje koja masovno zapošljava, a na osnovu koje se ostvaruje profit. U SFRJ konkretno, ti resursi su već postojali u velikom obimu, ali je bilo sporno ko, kako i gde odlučuje o pravilima korišćenja tih resursa - oni su trebali da pređu u domen privatnog odlučivanja u svakom smislu. To nije moglo bez da se potpuno razori sistem državnog vlasništva dominantan u zakonodavstvu SFRJ. Da bi se to desilo trebalo je razbiti SFRJ kao takvu, kao socijalističku zajednicu naroda – a to nije moglo sem da se pokuša radikalno “rešiti” jednim potezom i nacionalno pitanje i transformacija ka kapitalističkom pravnom okviru: dakle formiranje jedinstvenog nacionalnog tržišnog okvira koji više ne bi polagao račune niti susednim državama, niti sopstvenoj radničkoj klasi. Cena tog projekta, evidentno, bila je bratoubilački rat.

To znači da nužna pretpostavka našeg pravog stava prema tom periodu i posledicama tog perioda koje osećamo sada jeste da se izmestimo iz liberalne perspektive “istine, odgovornosti i pomirenja” – jedne ideologije koja i dan danas predstavlja dominantan okvir i tumačenja raspada SFRJ, ali i dominantan okvir “suočavanja” sa posledicama tog čina.

Šta podrazumeva, onda, perspektiva “istine, odgovornosti i pomirenja” ?

Nije da se time nisu bavili i neki pre nas iz pozicije levog registra. 
Možda ni izbliza onoliko subjekata koliko je trebalo da se bavi ključnim narativom za ključno političko pitanje ovih prostora (raspad SFRJ i rezultati), ali ako se opet prisetimo lista Prelom, ne možemo reći da se određeni autori oko tog lista nisu detaljnije bavili ideologijom „istine, odgovornosti i pomirenja“. Varničenja u njihovim interpretacijama nacije, nacionalnog pitanja i njihove veze sa klasnom politikom ipak postoje i ta varničenja treba ispitati.

Načelno, reklo bi se da je jedan od temeljnih nauma Preloma jedna dosledna kritika projekta „Druge Srbije“, izbegavajući da pritom stane na pozicije „Prve Srbije“. Ali – pozicije koje Prelom zauzima na dosta tačaka nisu jedan radikalan raskid sa politikom „Druge Srbije“, one ju svakako miniraju, podrivaju, reflektuju - ali u krajnjoj liniji, od „Druge Srbije“, kao jedne samodeklarisane liberalne skupine, zahtevaju DOSLEDNOST u sprovođenju ideja „slobode i jednakosti“ u građanskom ključu. To bi bile pozicije, tako da kažemo, „Drugeipo Srbije“, onog krila koji je došao u kontakt sa zabludama liberalnog projekta, ali umesto da traži dosledno, tvrdo, beskompromisno ukidanje okvira – traži se samo njegovo dosledno „punjenje“.

Kao primer toga, Vladimir Marković (kao jedan od autora) nema problema da se pozove na Radomira Konstantinovića, prvaka srpskog liberalizma, kada analizira uslove Kraljevine Jugoslavije 1930-ih i pojavu figura kao što su Nikolaj Velimirović i Dimitrije Ljotić – njemu je nematerijalistička pozicija Konstantinovića potpuno operativna. Pričajući o situaciji iz 1990-ih, Marković u prvom broju Preloma navodi:

„ ...Kao i u njihovo vreme (vreme 1930-ih), ekstremno desna ideologija u Srbiji devedesetih nalazi plodno tle u preovlađujućoj autoritarnosti i tegobnoj društveno-istorijskoj situaciji koja se pokušava racionalizovati pomoću provincijalnog narcizma."
Ovo modeliranje “provincijalnog narcizma” koji sebi opravdava svoju “isključivost”, “zaostalost”, “primitivnost”, “autoritarnost” je naročito interesantano u svetlu poslednjeg teksta Nikole Samadržića na Peščaniku koji upravo priča o “…našoj konstantnoj mržnji prema gradskoj civilizaciji, prema građanskoj toleranciji i svakoj građanskoj kulturi.”
Markovićev citat, ukoliko bismo ga dosledno pratili, doveo bi nas na suštinski nematerijalističke pozicije analize koje, ovako kako stoje, ne idu dalje od liberalnih fantazama koje vidimo i kod Samardžića. Analize koja kaže “esktremno desna ideologija nalazi plodno tle u preovlađujućoj autoritarnosti”, dakle nešto br. 1 nalazi plodno tle u istom tom nečemu br. 2. Marković ovde najočiglednije ima problem sa “autoritarnošću” jednog doba, što verujem da potpuno pada u vodu ako se setimo Engelsovog citata 

“Revolucija je, nesumnjivo, najautoritarnija stvar što može biti. Revolucija je akt u kome jedan deo stanovništva nameće svoju volju drugom delu pomoću pušaka, bajoneta i topova, to jest sredstva vandredno autoritarnih”. 
Ovde vidimo još jednu indikativnu posledicu predavanja vokabulara i termina na korišćenje liberalnoj ideologiji i pogubnost preuzimanja njihove terminologije za interpretaciju istorijskih tokova. Takođe, ovde se i događa implicitna optužba masa da “racionalizuju svoju tegobnu društveno-istorijsku situaciju pomoću provincijalnog narcizma” – što, šta god značilo u imaginarijumu Konstantinovića (a i Markovića), nije tačno bilo tada, sa raširenim partizanskim pokretom. Da li je to bilo tačno onda devedesetih ? Odgovor na ovo pitanje je znatno kompleksniji, ipak. 

Tačno je da devedesetih nije bilo nikakvog transnacionalnog, pro-jugoslovenskog, radničkog pokreta koji bi zaustavio bratoubilački rat, ali njega nije moglo da bude upravo zbog grešaka koje je štancovala i rađala SFRJ – upravo je nemuštost SFRJ pripremala dosledno teren za konačni proboj, ako baš želimo da koristimo nenaučne termine, “provincijalnih narcizama” i efektivno suzbila svaku mogućnost pojave artikulisanog političkog delovanja koje bi napustilo okrilje raspalog Saveza Komunista Jugoslavije, izbegla dodir sa “nacionalno osvešćenim disidentima” i uspela da prodre do masa koje su do tada bile duboko unutar ideje nacionalnih ideologija. To je, sada vidimo, bio neostvariv zadatak.

Marković dalje ide:
“U Srbiji se ovaj trend — najuočljivije ispoljen kao “upadljiv zaokret od službenog komunističkog antifašizma (u kom je svečarski borački integrativni antifašizam dominirao nad istraživanjem dubljeg etničkog fašističkog potencijala) ka slepom ‘patriotskom’ fašizmu i antikomunizmu 90-ih godina (u kom su minuli kvislinzi zauzeli mesto dotadašnjih partizanskih patriota)” (Kuljić, 1999) — projektovao na širokoj skali političkih opcija u kojima se klasična ultradesna gledišta prilagođavaju duhu vremena. Otuda se ekstremni neoliberalni sadržaji lako sustiču sa instrumentalno-pragmatičnim oživljavanjem najkonzervativnijih segmenata domaće tradicije.”
I tu dolazimo do slatke tajne drugoipo-srbijanske pozicije Preloma – zašto bi se liberalni projekat “Druge Srbije” služio uopšte “instrumentalno-pragmatičnim oživljavanjem najkonzervativnijih segmenata domaće tradicije” ? Kao da taj potez ljudi oko Preloma jako boli ne to što dolazi do daljeg učvršćivanja i razrađivanja projekta vladavine privatnog vlasništva, već što se tu “neoliberalni projekat” postavlja kao još samo jedan generator ideologije FAŠIZMA (!). U principu, bilo bi manje ili više u redu kad bi ta tranzicija mogla nekako da se odradi na nekim drugim ideološkim postulatima, uz manje netolerancije, manje mržnje, manje “preovlađujuće autoritarnosti”, manje nacionalizma itd. – ali to je prazan zahtev, ona ne može bez svega toga. Efektivno, tu se zagovara “drugačiji”, dakle pravi liberalizam. Više o ovom zahtevu posle.

U tom smislu, Boris Buden ima tekst koji se zove “Mit i logos srpske sudbine” i koji, analizirajući fenomen srpskog nacionalizma, kaže između ostalog:

“No, priča o mitskoj fiksaciji ukazuje na jednu drugačiju tradiciju. 
Romantizam je uspostavio vezu između mita i demosa, mita i naroda. Od tog trenutka je postalo uobičajeno da određene mitove identifikujemo sa etnički ili lingvistički definisanom zajednicom, odnosno specifičnom kulturom. Stoga danas možemo govoriti ne samo o starogrčkim mitovima, već i o „nemačkim“ ili „srpskim“. U diskurzivnoj konstrukciji nacionalnih ili kulturnih identiteta – modernističkom projektu par excellence – mit igra presudnu ulogu. Narodu, naciji ili kulturi on osigurava narativno nasleđe i njihovoj navodnoj suštastvenosti daje glas vlastitog porekla, logične genealogije. Stoga se mit ne može odvojiti od političke istorije modernih nacija. On inspiriše onu duhovnu mobilizaciju koja je neophodna ne samo za krunisanje, često krvave borbe za nacionalno oslobođenje, vlastitom nacionalnom državom, već i za izgradnju jedinstvene nacionalne kulture sa svim njenim institucijama, no pre svega standardizovanim nacionalnim jezikom i sistemom obrazovanja koji počiva na tom jeziku. Nacija, u osnovi, jeste mit, zbog čega ipak ne predstavlja ni smetlište istorije niti spada u svet mašte. Pa čak i kad bi bila izmišljena, kad bi predstavljala plod mašte, njeni politički efekti, pre svega oličeni u nacionalnoj državi, ostaju stvarni.
U ovaj kontekst moramo staviti i srpsku mitomaniju. Srbi doduše danas pate od toga, ali ipak nije reč o endemskoj, tipično srpskoj bolesti, koja bi se sama od sebe izlečila isušivanjem lokalnih baruština. Naprotiv, reč je o staroj, poznatoj maniji, koja nužno prati proces nastanka modernih nacija i čiji se simptomi mogu sresti u čitavoj Evropi i globalizovanom svetu. Kao i sve političke nacije, i Srbi žele da stvaranje sopstvene nacije dovrše osnivanjem vlastite, suverene države. To što se pritom pozivaju na specifičan identitet i što upravo nacionalni mit tom identitetu daje narativni sadržaj, „esenciju“, u današnjem svetu ne predstavlja nikakvu osobitost niti bolest. U skladu s danas vladajućom logikom multikulturalizma, taj svet ionako se doima kao da nije ništa drugo nego grozd različitih identiteta koji se nalaze u neprekidnoj, često krvavoj, borbi za priznanjem. To što Srbi takođe žele da se potvrde u toj borbi, u ovom svetu ih čini pre tipičnim i normalnim."

Izdvojimo ovde ovaj deo – 
“Stoga se mit ne može odvojiti od političke istorije modernih nacija. On inspiriše onu duhovnu mobilizaciju koja je neophodna ne samo za krunisanje često krvave borbe za nacionalno oslobođenje vlastitom nacionalnom državom, već i za izgradnju jedinstvene nacionalne kulture sa svim njenim institucijama, no pre svega standardizovanim nacionalnim jezikom i sistemom obrazovanja koji počiva na tom jeziku. Nacija, u osnovi, jeste mit, zbog čega ipak ne predstavlja ni smetlište istorije niti spada u svet mašte. Pa čak i kad bi bila izmišljena, kad bi predstavljala plod mašte, njeni politički efekti, pre svega oličeni u nacionalnoj državi, ostaju stvarni.”
Dakle, ne možemo odvajati “ružne posledice” raspada multinacionalne SFRJ (opštu retradicionalizaciju i skretanje udesno) od same činjenice prelaska nazad na sistem privatnog vlasništva, građanske republike, parlamentarne demokratije – u slučaju SFRJ i njenih naroda, one idu ruku pod ruku i drugačije nije moglo. Ne mogu se ove “ružne posledice” kritikovati nikako odvojeno od čina zastupanja teze o povratku u kapitalizam i razbijanja “tamnice naroda” i ako se kritikuje uloga liberala iz “Druge Srbije”, potpuno bi bila promašena ona koja ide na liniji “e, ali oni su skroz isti kao i Prva Srbija, samo možda još gori, jer se pretvaraju”. To bi onda efektivno značilo isti nivo kritike, samo bi se taj nivo kritike malo doštelovao kad je u pitanju neka lukavost te “Druge Srbije”.

Tu se opet se vraćamo na početak – kako ispisati, kako utvrditi teoriju o nacionalizmu nakon raspada SFRJ koja neće ni u jednom svom delu dugovati liberalnoj ideologiji. 
Teško, vrlo teško, ako se liberalizmu budu ispočitavale zamerke koje se tiču njihovog nepridržavanja idealima “koje su sami propisali”, jer mi kao materijalisti treba da imamo problema UPRAVO SA TIM IDEALIMA, dakle da pravimo nove ideale i da njih forsiramo dosledno.


Drugi primer, vezan za takođe jednog od autora iz redakcije Preloma, jeste tekst Slobodana Karamanića “Zločin i pravna fikcija”, koji se pojavljuje 2007. Slobodan Karamanić nikako nije naivan autor, niti je neobrazovan autor. U pomenutom tekstu, Karamanić kreće dosta dobrom linijom u tački 1 koja kaže:

Prvo, postavimo pitanje o značenju kategorije priznanja, odnosno,u našem slučaju, o značenju priznanja krivice i zločina počinjenih na prostorima bivše Jugoslavije. Šta znači reći: priznajem da su u ime moje nacije počinjeni zločini? Šta uslovljava takvo priznanje u smislu jednog subjektivnog mehanizma? Psihoanaliza bi na tom mestu odgovorila: priznanje nužno uključuje prepoznavanje ili identifikaciju. Dakle, subjektivni uslov priznanja je uslov identifikacije. Radi se o samo-refleksiji koja je uvek – već jedna refleksija: objektifikacija subjekta u nečemu što je unapred dano. Da bismo nešto priznali kao delo učinjeno u naše ime, moramo se najpre identifikovati sa tim imenom. O čemu nam govori taj mehanizam kada su u pitanju sami zločini? Govori nam upravo o mehanizmu zatvorenog kruga, unutar koga je priznanje zločina jednako (negativnoj?) identifikaciji sa (subjektivnom/objektivnom) silom koja je te zločine izvršavala. Drugim rečima, priznati zločine vlastite nacije, nije ništa drugo do ponovljena identifikacija sa nacijom u čije je ime zločin počinjen. U tom smislu, ne postoji principijelna razlika izmedju priznanja i negiranja zločina. Struktura priznanja i negiranja zločina neke nacije ostaje ista, to je sama struktura nacije. Onaj ko priznaje zločin vlastite nacije potvrđuje svoju identifikaciju sa nacijom. Onaj ko negira zločine vlastite nacije takođe potvrđuje svoju identifikaciju sa nacijom. Priznanjem se ne postiže nikakva distanca prema strukturi zločina. Priznanje samo potvrđuje jednu faktičnost, faktičnost delovanja te strukture. Problem koji nameće mišljenje o istinskim političkim uzrocima zločina potom implicira: na koji se način nositi sa političkom odgovornošću za zločine koji su zaista počinjeni u ime nacije, a pri tome ne upasti u nacionalističku klopku identifikacije?
Ova tačka, naravno, potpuno ruši postavke i konstrukcije koje smo mogli da vidimo u poslednjem levičarskom pamfletu protiv rehabilitacije Draže Mihailovića gde se ide dotle sa liberalnom patetikom da se kaže:

Ne zaboravljamo žrtve četničkog terora nad srpskim, crnogorskim i hrvatskim narodom i žrtve četničkog genocida nad bošnjačkim narodom, tokom Drugog svetskog rata. Ne zaboravljamo žrtve zločina koje su tokom ratova 1990-ih počinili oni koji su bili inspirisani ideologijom i praksom ravnogorskog četničkog pokreta.”
Po svom učinku, ova figura “ne zaboravljamo” igra istu ulogu kao i omiljena liberalna verbalna figura “ne u moje ime”, tj. “moja je dužnost da se ja setim ljudi koje su ubijali ljudi koji imaju isto državljanstvo kao i ja, da bih pokazao da ja nisam isti kao i ti ljudi koji su ubijali, tj. da uklonim ljagu sa državljanstva”. I upravo ovde vidimo kako ideologija “istine, odgovornosti i pomirenja” po svojim učincima dosledno perpetuira ideju nacionalizma, verujući da se protiv nje bori.

Tačka 2 navodi – 

Drugo, insistirati na promeni svesti – putem edukacije ili prosvećivanja neprosvećenih masa – znači menjati posledice bez promene određujuće strukture koja je prouzrokovala te posledice. … Jer, redukovati politički problem na problem svesti, pogotovo nacionalne svesti, znači istovremeno zanemariti upravo one faktore koji su uzrokovali rat, nasilje i poniženja, a koji i dan-danas nastavljaju da se reprodukuju.”
Ovo doslovno znači da pozicije o nekim “provincijalnim narcizmima” ne mogu nikako biti operativne teze kada se bavimo o materijalnim, istorijskim tokovima koji doprinose utemeljenju ili rastemeljenju nekih ideja. Određujuća struktura nacionalizma, po Lenjinu, je “pitanje hleba” – dakle pitanje pojavljivanja i prevlađivanja klasnih napetosti, tj. kako i gde će se materijalizovati poriv donjih slojeva da se emancipuju od uniženog statusa.

U tački 3 imamo pokušaj konkretizacije ideje “zločina”, iako je termin “zločina” po sebi jako problematičan i opterećen liberalnim upisima lamentacije nad realnim političkim ishodima određenih procesa. 

Dakle,
Treće, zločin nije nešto ne-mišljivo i neinteligibilno. Naprotiv, moguće je sa izuzetnom dozom preciznosti detektovati uzroke zločina u Jugoslaviji. Nasilno razbijanje Jugoslavije se odigravalo kroz fikciju »državnog prava naroda«, kroz identifikaciju državnog i narodnog suvereniteta. Ta fikcija, ma koliko apstraktna, imala je svoje konkretne učinke: politička isključenja. Šta čini Milošević 1990. kada proglašava »narodnu suverenost« nad čitavom teritorijom Socijalističke republike Srbije? On jednim apstraktnim poopštavanjem (figurom građanina Srbije) briše političku subjektivnost kosovskih Albanaca. Unutar same konstitucije pravne fikcije, upisano je nasilje – nasilje ukidanja i poništenja prava na političnost. Šta drugo čine Slovenci kada se pozivaju na svoje »pravo na samoopredeljenje«? Oni eliminišu »Južnjake«. Šta rade Hrvati kada proglašavaju svoju »neovisnost«? Oni eliminišu Srbe iz svoje definicije politike. Šta se događa u Bosni kada se država hoće uspostaviti na fikciji državno-pravnog suvereniteta? Međusobna isključenja i genocid. Slede i primeri makedonske države i Albanaca, Kosova danas, Crne Gore, Sandžaka, itd, itd.”

Tačke 4 i 5 se dosledno nastavljaju na tačku 3,
Četvrto, ukoliko smo konstatovali da je uzročna struktura zločina ista kod svih naroda, to ne znači da su se efekti tih struktura pojednako i simetrično odrazili kod svih pojedinih naroda. Ipak, razliku u počinjenim zločinima ne određuje svest počinilaca, demokratski ili autoritarni mentalitet naroda i mentalitet njihovog političkog reprezenta, već, pre svega, snaga ratne mašinerije u posedu države: broj tenkova, haubica, minobacača, pešadijskog oruđa i oružja, itd. Zločin je dakle proporcionalan vojnoj i policijskoj snazi počinioca-države.

Peto, zločini nisu nastali kao slučajni ekscesi nekog nenormalnog poretka, oni su utkani u samu normalnost konstitucije »norme pravne države«. Logika državno-pravne reprezentacije je dvostruko nasilna. Sa jedne strane, ona vrši nasilje prema spolja: ona isključuje sve što ne pripada njenom poretku reprezentacije. Otuda »permanentni problemi« i histerizacija oko pitanja politike priznanja (u ovom slučaju, ne priznanja zločina, već) manjinskih identiteta.³ Sa druge strane, pravna država je nasilna i u svojoj unutrašnjosti, u vidovima unutrašnjeg isključenja. Ta unutrašnja isključivost je efekat bazične kontradikcije savremene kapitalističke države, odnosno, države koja se cepa na dva: ona se cepa na retoriku nacionalne nezavisnosti, suvereniteta i vekovne državotvornosti, i bespoštednog izlaganja vlastitog stanovništa diktatu »logike kapitala«, te devastaciji svake ljudskosti njenih građana. Po tome se primeri zločina i genocida u bivšoj Jugoslaviji razlikuju od ostalih primera isključenja i ograničenja ljudske egzistencije u ostalim zemljama parlamentarne demokratije Zapada i novog Istoka samo po stepenu drastičnosti, samo po svojim kvantitativnim proporcijama.”

Ali u tački 6, dolazimo do krucijalnog problema,

Šesto, možemo se upitati i da li je zaista došlo vreme svođenja računa, ili je rat još uvek u toku? Uzmimo primer države Srbije. Ta se država po stepenu »parlamentarnog idiotizma« ne razlikuje mnogo od drugih država parlamentarne demokratije na Zapadu. Ipak, dok se parlamentarni idiotizam Zapada drži podalje od direktne glorifikacije svoje vekovima duge kolonijalne i genocidne politike, srpski slučaj još uvek otvoreno potvrđuje vezu genocida i države. Setimo se jedne od novijih epizoda. U maju 2007, »demokratske vlasti« Beograda su odlučile da ime ulice Bulevar AVNOJ-a promene u ime Bulevar Dr. Zorana Đinđića. Dan posle, na istom bulevaru osvanuli su plakati sa nazivom Bulevar Ratka Mladića. Policija je brzom akcijom reagovala i pohapsila vinovnike ove akcije. Međutim, nakon toga poslanici Srpske radikalne stranke (SRS) izlaze sa saopštenjem da nema ničega protiv-ustavnog i protiv-pravnog u lepljenju plakata sa imenom Ratka Mladića, i najavljuju da će u znak protesta i odbrane ustavnog poretka sami poslanici SRS lepiti iste plakate. Kao što znamo, akcija je prošla bez incidenta. Na ovakav potez SRS, predsednik srpske Narodne skupštine Oliver Dulić dao je sledeći komentar: »Siguran sam da će tu biti nekih reakcija društva i javnosti. Nadam se da toga neće biti u Skupštini, a ako bude, ja nisam čovek koji će ulaziti u bilo kakvu vrstu verbalnih diskusija s ljudima koji ne žele da poštuju pravila kuće i pravila lepog ponašanja. Prekinuću sednicu dok se ne uvede neophodan red. «
Jasno, predsednika Skupštine ne zanima šta se dešava iza vrata njegove kuće. U opisu njegovog posla je kućni red i bonton poslanika. Jedini problem je što se upravo pomoću tog reda kuće i poslaničkih imuniteta otvoreno afirmiše jedan zločinac. Takvo nezanimanje u diskursu klasične atinske demokratije i nema drugo ime do idiotizam. Ali, budimo oprezni: ne radi se o pukom i nefukcionalnom idiotizmu. Jer, šta bi se dogodilo kada bi se ukinuo imunitet poslanika koji podržavaju zločince, ili, šta bi se dogodilo kada bi »demokrati« ukinuli ne-demokratske i pro-fašističke partije? Tada »demokrate« ne bi imale načina da pokažu svoje lepo ponašanje. Ali, istovremeno, tvrdnja »demokrata« da su radikali ne-demokrate i nacionalisti, lišena je svakog osnova. Zaista, postoje li suštinske razlike u programima radikalnih desničara i »demokrata«? Kakva je razlika izmedju Šešeljevog programa »velike Srbije« (1990 – ), Đinđićevog pečenja vola sa Karadžićem na Palama (1994) , Koštuničinog kalašnjikova na Kosovu (1998) , nošenja klero-monarhističkih zastava srpske države na Kosovo od strane predsednika Srbije Borisa Tadića (2005) , itd, itd? Uostalom, srpski parlament ne samo da nikada nije osudio umešanost srpske države u zločinačke ratne operacije, već je kontinuitet sopstvene genocidne politike potvrdio apsolutnim parlamentarnim konsenzusom o novom ustavu Srbije (decembar 2006). Osnovni cilj tog ustava, po samorazumevanju njegovih autora, bio je da se potvrdi suverenost Srbije nad Kosovom (dakle, da se potvrdi ono što je Milošević utvrdio još 1990). Kuriozitet je da se tom prilikom nasilje jedne ustavno-pravne fikcije pretvorilo u fiktivni aparthejd: iako kosovskim Albancima nije pruženo pravo glasa (nisu bili upisani u referendumske spiskove), Srbija je potvrdila svoj suverenitet, ali bez mogućnosti njegove nasilne primene. Dakle, razlika između Miloševića i njegovih »demokratskih« naslednika je u tome da su ovi potonji ostali kratkih rukava: sa golom (pravnom) fikcijom, bez golog (državnog) nasilja.”

Možemo otvoreno kritikovati teze koje ovde diže Karamanić. Naprimer, vidljiv je varljiv kriterijum u sledećim tvrdnjama,

  • Ipak, dok se parlamentarni idiotizam Zapada drži podalje od direktne glorifikacije svoje vekovima duge kolonijalne i genocidne politike, srpski slučaj još uvek otvoreno potvrđuje vezu genocida i države” 
  • “Jasno, predsednika Skupštine ne zanima šta se dešava iza vrata njegove kuće. U opisu njegovog posla je kućni red i bonton poslanika. Jedini problem je što se upravo pomoću tog reda kuće i poslaničkih imuniteta otvoreno afirmiše jedan zločinac” 
  • “Zaista, postoje li suštinske razlike u programima radikalnih desničara i »demokrata«? Kakva je razlika izmedju Šešeljevog programa »velike Srbije« (1990 – ), Đinđićevog pečenja vola sa Karadžićem na Palama (1994), Koštuničinog kalašnjikova na Kosovu (1998), nošenja klero-monarhističkih zastava srpske države na Kosovo od strane predsednika Srbije Borisa Tadića (2005), itd, itd?” 
  • “Uostalom, srpski parlament ne samo da nikada nije osudio umešanost srpske države u zločinačke ratne operacije, već je kontinuitet sopstvene genocidne politike potvrdio apsolutnim parlamentarnim konsenzusom o novom ustavu Srbije (decembar 2006). Osnovni cilj tog ustava, po samorazumevanju njegovih autora, bio je da se potvrdi suverenost Srbije nad Kosovom (dakle, da se potvrdi ono što je Milošević utvrdio još 1990).”

Sve i da je ovo sve tačno, šta znači to "traženje razlike" ?
Da li ovo znači da Karamanić sam sebi skače u usta ovim navodima koje, ipak, od “nove i demokratske” vlasti traže SUŠTINSKU razliku od režima Slobodana Miloševića ? Ako bismo Karamanićeve zahteve ovde sproveli jednom hipotezom u realnost, dobili bismo program i zahteve LDP-a, jedne ekstremno liberalne političke partije i šta bismo onda dobili ? Manje nacionalizma ? Više “tolerancije” ?

Pre svega je potrebno shvatiti da ako je “Druga Srbija” (liberalna, tolerantna, multikulturalna) ušla u konflikt sa “Prvom Srbijom” (zatvorenom, patrijarhalnom, netolerantnom), dakle ako prihvatimo ovaj modus podele i ako prihvatimo činjenicu da je “Druga Srbija” glavni neprijatelj današnjice – jasno je da se njene pretpostavke i akcije ne mogu kritikovati interno, ne mogu kritikovati sa pozicije “Druge Srbije”, ne mogu kritikovati sa pozicije “njihovih sopstvenih ideala koji oni sami nisu u stanju da sprovedu”. To bi, kao što smo rekli, dovelo do pozicije “Drugeipo Srbije” – svesne nedostataka, ali sa histeričnim zahtevom. Sad bismo, ako nam dopustite, ubacili malo Lakanove psihoanalize. 
Lakan je osnovni gest histeričara označio kao "to nije to". Šta god ovi političari institucionalizovane "Druge Srbije" (dakle, Demokratska stranka) rekli ili uradili, neinstitucionalizovani ljudskopravaši, zato što su histerični, uvek će govoriti "to nije to". Dalje, Lakan nas je naučio i to da histeričar koji protestuje protiv gospodara nikada nije revolucionaran, već samo negoduje, ako može tako da se kaže. U svom nezadovoljstvu, pokazao je Lakan, histeričar nema nameru da svrgne gospodara, već izaziva i čika gospodara što nije dovoljno zagospodario. Histeričar hoće, tako reći, da gospodar bude još veći gospodar. Dakle, u navedena dva ključa treba čitati kritike za nedoslednost i neiskrenost: kao iskaz histeričara "to nije to" i kao provokaciju-apel histeričara gospodaru da prestane da bude prividni i da postane pravi gospodar. U našem slučaju, da sprovodi otvoreni i pravi liberalizam (teza o tome kako je problem Srbije što u njoj nema "pravog kapitalizma" odavno je poznata).

Naravno, sa ovom logikom mora da se prestane u najkraćem mogućem roku, ovde bih se pozvao na citat Žižeka koji je 2009. rekao
“Prva teza je u tome da treba videti osnovni problem u kapitalizmu po sebi. Šta to znači? Ne u tehnološkim uzrocima, manipulisanju prirodom, ne u autoritarnoj politici, čak ne ni u rasizmu ili seksizmu, niti u ekološkim opasnostima, već u totalitetu kapitalizma. To znači, iako zvuči utopistično, da treba da se držimo prevazilaženja kapitalizma kao krajnjeg cilja. Cilj ne treba da nam bude kapitalizam sa ljudskim licem, kao što smo nekada sanjali o socijalizmu sa ljudskim licem – budimo jasni ovde, većina današnje nazovi-levice igra igru kapitalizma sa ljudskim licem, malo boljeg, malo tolerantnijeg. To nije dostatno – to je bezuslovni minimum od koga se ne odstupa ako neko danas želi da bude revolucionarni komunista. Ni kapitalizam sa ljudskim licem – a to „ljudsko lice” može imati različite oblike, više države blagostanja, više tolerancije, šta god želite…”

Dakle, sa vladajućim liberalnim poretkom mora da prestane da se igra histerična “to nije to” igra, koja spolja govori liberalima “mi smo zapravo veći ljubitelji slobode, iskrene slobode od vas”, a na unutra je svesna svoje impotencije.

Sa vladajućim poretkom, očigledno, mora da počne da se igra ona igra dosledne promene okvira, a ne praznog apela na neispunjavanje nekog okvira.



Нема коментара:

Постави коментар