уторак, 03. април 2012.

Slavoj Žižek - Prema politici Istine: povratak Lenjinu


**ovo je samo deo uzet iz zbirke eseja o revitalizaciji Lenjinove ideje danas. cela ta knjiga će na blogu Teretane biti prevedena kroz neko dogledno vreme, a do tada stavljamo ovaj tekst koji se u ovom obliku pojavio 2001. u časopisu Prelom**








Do prije dva ili tri desetljeća u čovjekovom proizvodnom suodnosu sa prirodom i njenim resursima prepoznavala se konstanta, dok su teoretičari i politički aktivisti bili zauzeti zamišljanjem alternativnih oblika ustrojstva proizvodnje i trgovine. Danas, pak, nitko više ozbiljno ne razmišlja o mogućim alternativama kapitalizmu, dok je popularni imaginarij posjednut vizijama nadolazećeg sveuništenja prirode, zatiranja sveg života na Zemlji — kao da je liberalni kapitalizam Realno koje bi nadživjelo i globalnu ekološku katastrofu, lakše nam je zamisliti smak svijeta nego daleko skromniju promijenu u načinu proizvodnje… Ova nam paradoksalna činjenica govori mnogo o novom, danas vladajućem, »postpolitičkom« ideološkom konsenzusu; njegove su temeljne premise prihvaćanje globalnog kapitalizma kao »jedine igre u gradu«, te liberaldemokratskog sistema kao konačno pronađenog, optimalnog političkog ustroja društva.

Dvopartijski sistem, dominirajući oblik politike u našem postpolitičkom dobu, nije do privid izbora tamo gdje izbora zapravo nema. Oba se pola dotiču svojim ekonomskim politikama (sjetimo se nedavne pohvale »minimalne fiskalne politike« kao ključnog načela moderne ljevice), dok se razlika između njih u konačnici svodi na suprotstavljene kulturalne stavove: multikulturna, spolna, itd. »otvorenost« nasuprot tradicionalnih vrijednosti. Ovaj nas politički izbor — socijademokrata ili kršćanski demokrata u Njemačkoj, demokrata ili republikanac u SAD — ne može ne podsjetiti na nedoumicu koje dopadamo poželimo li artificijelno sladilo u američkoj kafeteriji: sveprisutni izbor između Nutra-Sweet Equal i High&Low, plavih i crvenih vrećica, gdje bezmalo svaka osoba ima svoju preferencu (izbjeći crvene, jer sadrže kancerogene tvari, ili suprotno), pri čemu ovo smiješno istrajavanje na izboru samo naglašava potpunu beznačajnost obje alternative. Dobro je znano da dugme »zatvori vrata« u većini liftova nije do placebo: ono uopće ne zatvara vrata, nego osobi daje utisak da i sama djeluje, doprinoseći brzini vožnje liftom — pritisnemo li dugme, vrata se zatvaraju podjednako brzo kao i kad samo pritisnemo dugme sa brojem kata, bez »ubrzavanja« procesa pritiskanjem dugmeta »zatvori vrata«. Ovaj ekstremni slučaj lažnog sudjelovanja primjerna je metafora sudjelovanja pojedinca u našem »postmodernom« političkom procesu… »Postmoderna« se ljevica voli nazivati Trećim putom, nadilazeći stare ideološke pozicije.

U ovom je samoodređenju na djelu začudna enigma: što bi imao biti DRUGI put?


Nije li se ideja Trećeg puta pojavila upravo u trenutku kada su se — barem na Zapadu — sve druge alternative, od staromodnog konzervativizma do radikalne socijaldemokracije, srušile pred trijumfalnim naletom globalnog kapitalizma i njegove pretpostavke, liberalne demokracije. Prava poruka Trećeg puta jeste da NEMA DRUGOG PUTA, da nema ALTERNATIVE globalnom kapitalizmu, tako da nas Treći put, u svojevrsnoj parodiji pseudohegelovske negacije negacije, vraća na PRVI I JEDINI PUT — Treći put nije do globalni kapitalizam sa ljudskim licem, odnosno pokušaj da se smanje ljudski gubitci u globalno-kapitalističkoj mašineriji, a da njeno funkcioniranje ostane neporemećeno. 

Treći put je naprosto socijaldemokracija pod vladavinom liberaldemokratskog kapitalizma, odnosno lišena svoje minimalne subverzivne žaoke, čime je uspješno odstranjena i posljednja referenca na antikapitalizam i klasnu borbu.
Na fonu ovoga nam je promišljati i uspon nove populističke desnice u posljednjem desetljeću. Ova desnica igra ključnu ulogu u legitimizaciji nove liberaldemokratske tolerantne multikulturalističke hegemonije. Ona je negativni zajednički nazivnik sveukupnog lijevog liberalnog spektra: izopćenik koji samim svojim izopćenjem (neprihvatljivost desničarskih stranaka u vladi) osigurava negativnu legitimaciju liberalne prevlasti i postaje dokazom njenog »demokratskog« stava. Na ovaj način, postojanje populističke desnice izmješta ISTINSKU žižu političke borbe (što, naravno, nije do gušenje svake ljevičarske radikalne alternative) na solidarnost cijelog demokratskog bloka protiv desničarske opasnosti. Od apsolutno ključnog je značaja činjenica da je novi desničarski populizam jedina »ozbiljna« politička snaga koja se danas ljudima obraća antikapitalističkom retorikom, premda zamotanom u nacionalističke/rasističke/religijske krpe (»multinacionalne korporacije ‘izdaju’ obične pristojne radne ljude naše nacije«).

Učešće ekstremne desnice u vlasti nije kazna za ljevičarsko »sektaštvo« i »neizlaženje na kraj sa novim postmodernim uvjetima« — posve suprotno, to je cijena koju ljevica plaća za svoje odricanje od svakog radikalnog političkog projekta, za prihvaćanje tržišnog kapitalizma kao »jedine igre u gradu«. 

U populističkoj desnici, ljevica Trećeg puta dobija vlastitu poruku u njenom inverznom — istinitom — obliku. U današnjem je političkom govoru riječ »radnik« iščeznula iz rječnika, zamijenjena i/ili potisnuta rječju »useljenik« (Alžirci u Francuskoj, Turci u Njemačkoj, Meksikanci u SAD) — na ovaj se način klasna problematika eksploatacije radnika promeće u multikulturalističku problematiku »netrpeljivosti spram Drugosti«, kao da izrabljujemo Turke, Arape, itd., jer ne možemo izaći na kraj sa »strancima u nama samima«.
Premda je teza Francisa Fukuyame o »kraju povijesti« brzo i zasluženo izbila na loš glas, ipak prećutno podrazumijevamo da je liberaldemokratski kapitalistički globalni poredak na neki način konačno pronađen »prirodni« režim, a sukobe u Trećem svijetu još uvijek implicitno smatramo za podvrste prirodnih katastrofa, erupcije kvaziprirodnih nasilnih strasti ili posljedice fanatičke identifikacije sa etničkim korijenima (i što je ovdje »etničko« ako ne druga šifra za prirodno?). Sa tog razloga, suočimo li se sa etničkom mržnjom i nasiljem, trebamo odbaciti standardnu multikulturalističku ideju da nam je, nasuprot etničkoj netrpeljivosti, naučiti poštivati Drugost Drugog i živjeti sa njim, da trebamo razviti trpeljivost za drukčije stilove življenja, itd. — način da se etničku mržnju porazi ne vodi kroz njenu neposrednu suprotnost, etničku trpeljivost; posve suprotno, potrebno nam je upravo JOŠ VIŠE MRŽNJE, no prave političke mržnje usmjerene protiv zajedničkog političkog neprijatelja.
Ovu liberaldemokratsku prevlast održava svojevrsni nepisani Denkverbot (zabrana da se misli) sličan zloglasnom Berufsverbot-u (zabrani da se radi za bilo kakvu državnu instituciju) potkraj 60-ih u Njemačkoj — pokaže li netko i minimalan znak angažiranja u političkim projektima koji ozbiljno smjeraju ugroziti postojeći poredak, smjesta će mu biti otpovrnuto: »Dobrohotno kakvo već jeste, to će neminovno završiti novim Gulagom!« Ovaj »povratak etici« u današnjoj političkoj filozofiji besramno eksploatira strahote Gulaga ili holokausta kao ultimativne užase kojima nas se ucjenjuje da odustanemo od svih ozbiljnih radikalnih angažmana. Tako konformistički liberalni lupeži mogu nalaziti licemjerno zadovoljenje u svojoj obrani postojećeg poretka: znaju oni da postoje i korupcija, i izrabljivanje, itd., no svaki pokušaj da se stvari promjene oni će, prizivajući duh »totalitarizma«, denuncirati kao etički opasan i neprihvatljiv. Ovakvo bi se što moglo i očekivati od liberalnih odmetnika; no, još je simptomatičnije kako u ovoj igri učestvuju čak i samoproglašeni »postmarksistički« radikali. Oni temu multikulturalne trpeljivosti spram Drugog prihvataju za žižu političke borbe; oni pristaju na zjap između etike i politike, gurajući politiku u domenu dokse, pragmatičkih obzirnosti i kompromisa koji uvijek i po pravilu ne ispunjavaju bezuvjetni etički zahtjev. Pretpostavku politike koja se ne bi svodila na seriju pukih pragmatičkih intervencija, nego bi bila politika Istine, odbacuje se kao »totalitarnu«. 

Izlaz iz ovog ćorsokaka jeste ponovno zagovaranje politike Istine i ono bi danas trebalo imati oblik POVRATKA LENJINU.

Zašto Lenjin, zašto ne naprosto Marx? Nije li pravi povratak — povratak pravom ishodištu? »Povratci Marxu« već su akademska pomodnost. Kakvog Marxa dobijamo kao rezultat takvih vraćanja? S jedne strane, Marxa kulturoloških studija, Marxa postmodernističkih sofista, mesijanskog obećanja; s druge, Marxa koji je najavio dinamiku današnje globalizacije te ga se kao takvog evocira čak i na Wall Streetu. Ono što je zajedničko obojici ovih Marxova jeste poricanje prave politike: »postmoderna« se politička misao upravo suprotstavlja marksizmu, u suštini je post-marksistička. Pozivanje na Lenjina nam omogućava izbjeći ove dvije stupice.

Dvije su odlike koje odlikuju Lenjinovu intervenciju. 


Kao prvo, ne možemo dovoljno naglasiti činjenicu Lenjinove izvanjskosti u odnosu na Marxa: on ne samo da nije bio član Marxovog »kružoka« iniciranih, nego nikad nije sreo ni Marxa, niti Engelsa; štoviše, dolazio je iz zemlje sa istočne granice »evropske civilizacije«. (Ova je izvanjskost dio standardne zapadnjačke rasističke argumentacije kontra Lenjina: on je u marksizam uveo ruso-azijatski despotski »princip«; nastavimo li dalje u istom smjeru vidjet ćemo da ga se i Rusi odriču ukazujući na njegove tatarske korijene.) Originalni impuls neke teorije moguće je aktivirati jedino izvana, baš kao što je Sv. Pavle, koji će formulirati temeljna načela kršćanstva, bio izvan Kristovog »kružoka«, ili kao što je Lacan svoj »povratak Freudu« ostvario posredstvom posve različite teorijske tradicije. (Svjestan ove neophodnosti, Freud je — da bi razbio židovsku inicijacijsku zajednicu —uložio svoje povjerenje u Junga kao ne-židova, autsajdera. Izabrao je krivo, jer je jungovska teorija u sebi funkcionirala upravo kao inicijacijska Mudrost; tek će Lacan uspjeti tamo gdje je Jung omanuo.) Dakle, baš poput Sv. Pavla i Lacana, koji su originalna učenja ponovno upisali u različite kontekste (Sv. Pavle je Kristovo raspeće reinterpretirao kao njegov trijumf; Lacan je Freuda protumačio kroz Saussurea), Lenjin je Marxa nasilno izmjestio, iščupao mu teoriju iz njenog originalnog konteksta, presadio je u drugi povijesni trenutak i tako je zapravo univerzalizirao.

Drugo, jedino takvim nasilnim izmještanjem »originalna« teorija može profunkcionirati, ostvarujući svoj potencijal za političku intervenciju. Znakovito, rad u kojemu se Lenjinov jedinstveni glas po prvi put jasno čuo jeste Što nam je raditi?, tekst koji izlaže Lenjinovu bezuvjetnu volju da intervenira u datim okolnostima, ne u pragmatičkom smislu »prilagođavanja teorije realističkim zahtjevima kroz nužne kompromise«, nego, posve suprotno, u smislu rušenja svih oportunističkih kompromisa, zauzimanja radikalne pozicije sa koje je jedino i moguće intervenirati na način da sama naša intervencija mijenja koordinate situacije. Ovo je u jasnom kontrastu spram današnje »post-politike« Trećeg puta, koja naglašava potrebu da iza sebe ostavimo stare ideološke podjele i suprotstavimo se novim izazovima, naoružani neophodnim stručnim znanjem i slobodnim razmišljanjem da se uzmu u obzir konkretne potrebe i zahtjevi ljudi. Na način koji podsjeća na Dengov motto iz 60-ih: »Nije bitno je li mačka crna ili bijela sve dok hvata miševe«, zagovaratelji Trećeg puta vole naglašavati da bismo bez predrasuda trebali uzimati dobre ideje i primjenjivati ih, bez obzira na njihove (ideološke) ko-izmerijene. A kakve su to »dobre ideje«? 

Odgovor je naravno: ideje koje funkcioniraju. Upravo ovdje nailazimo na zjap koji dijeli pravi politički čin od »administriranja društvenih problema« koje ostaje unutar okvira postojećih društveno-političkih odnosa: istinski politički akt (intervencija) nije nešto što funkcionira samo unutar okvira postojećih odnosa, nego pak ono što mijenja sam okvir koji određuje kako stvari funkcioniraju. Kazati da su dobre ideje »ideje koje funkcioniraju« znači unaprijed prihvatiti (globalnu kapitalističku) konstelaciju koja određuje što je to što funkcionira (potrošimo li, primjerice, previše novca na obrazovanje ili zdravstvo, to »ne funkcionira« jer odveć narušava pretpostavku kapitalističke profitabilnosti). Možemo to oprimjeriti i dobro znanom definicijom politike kao »umjetnosti mogućeg«: autentična je politika prije sušta suprotnost ovoga, odnosno ona je umjetnost nemogućeg koja mijenja same parametre onoga što se smatra »mogućim« u postojećoj konstelaciji.

Kao takva, Lenjinova je politika istinski kontrapunkt ne samo pragmatičkom oportunizmu Trećeg puta, nego i marginalističkom ljevičarskom stavu što ga je Lacan nazvao le narcissisme de la chose perdue. Obojici, i lenjinistu i političkom konzervativcu, zajedničko je odbacivanje onoga što se može nazvati liberalnom ljevičarskom »neodgovornošću« (zagovara se velebne projekte solidarnosti, slobode, itd., no kada se ispostavi račun u obliku konkretnih i nerijetko »okrutnih« političkih mjera izbjegava se odgovornost): poput autentičnog konzervativca, istinski lenjinist se ne boji prijeći na djelo i preuzeti sve konzekvence, ma kako neprijatne, ostvarenja svog političkog projekta. Kipling (kojemu se Brecht silno divio) je prezirao britanske liberale koji su zagovarali slobodu i pravdu, prećutno računajući da će konzervativci za njih odraditi nužne prljave poslove; isto se može reći i za odnos liberalnih ljevičara (ili »demokratskih socijalista«) spram lenjinističkih komunista: liberalni ljevičari odbacuju socijaldemokratski »kompromis«, oni hoće istinsku revoluciju, ali izbjegavaju stvarnu cijenu koju se mora platiti i otud preferiraju zauzeti stav Divne duše i sačuvati čiste ruke. Nasuprot ovoj lažnoj liberalno-ljevičarskoj poziciji (koja želi istinsku demokraciju za narod, ali bez tajne policije koja će se boriti protiv kontrarevolucije, bez prijetnje njihovim akademskim privilegijama…), lenjinist, poput konzervativca, autentičan je u smislu bezostatnog prihvatanja posljedica svog izbora, odnosno, posve je svjestan što uistinu znači preuzeti vlast i vladati. Tu i leži veličina Lenjina nakon boljševičkog osvajanja vlasti: nasuprot histeričnoj revolucionarnoj gorljivosti uhvaćenoj u circulus vitiosus, gorljivosti onih koji su više voljeli ostati u opoziciji i (javno ili tajno) izbjeći teret preuzimanja obaveza i prelaženja sa subverzivne djelatnosti na odgovornost za uspješno ravnanje društvenim zdanjem, Lenjin se junački prihvatio teškog zadatka stvarnog vođenja Države, sa svim neophodnim pratećim kako kompromisima, tako i teškim mjerama, da bi boljševičku vlast osigurao od rušenja.

Povratak Lenjinu je pokušaj da se ponovi jedinstveni trenutak u kojem se misao već promeće u ustrojstvo kolektiva, ali se još uvijek ne fiksira u Instituciju (Crkva, Međunarodna psihoanalitička asocijacija, staljinistička Partija-Država). On ne cilja niti na nostalgično oživljavanje »dobrih starih revolucionarnih vremena«, niti na oportunističko-pragmatičku prilagodbu starog programa »novim okolnostima«, nego na ponavljanje lenjinističke geste pokretanja političkog projekta u aktualnim svjetskim uvjetima s ciljem potkopavanja totaliteta globalnog liberal-kapitalističkog poretka, i, štoviše, projekta koji bi se bez stida prihvatio djelovanja u ime istine, intervenirajući u sadašnjoj globalnoj situaciji sa stanovišta potisnute istine.


Ovom nam je zadatku prići u duhu nesmiljenog (samo)kritičkog stava, bez apriorne sektaške isključivosti.




Нема коментара:

Постави коментар