Civilno društvo, nevladine organizacije i javna sfera

Emir Sader

S portugalskog preveo Ivan Tomašić

Veliki povratak Marksovom opusu proizlazi iz otkrića da se klasne veze isprepliću sa cjelinom kapitalističkog društva. Nakon što je radio s kategorijama nasljeđenima od liberalizma, poput civilnog društva/civilne Države, napravio je ono što zovemo "anatomijom civilnog društva" i ondje pronašao klase i klasnu borbu.

Posljednjih desetljeća, kako je demokratska borba dobila na važnosti – nakon što ju je, općenito govoreći, ljevica podcjenjivala – tako se ponovno pojavila kategorija civilnog društva. Ona se sama po sebi protivi Državi i mijenja klasne odnose. Radi se o povratku klasičnom liberalizmu koji prati povratak liberalizma na ekonomskom planu - neoliberalizam.

U granice ove kategorije ulaze organizacije različitog tipa, od onih usko povezanih s društvenim pokretima i s drugim oblicima otpora vojnoj diktaturi, do drugih, mnogo neodređenijh. Takvo je stapanje moguće zato što kategorija civilnog društva tome pogoduje. Ona bi značila "ono što nije Država", dopuštajući da se pod ovaj široki kišobran skriju udruge onih koje se bave poljoprivrednim poslovima i one seoskih radnika, one čiji su članovi vlasnici banaka i bankari, udruge gospode s privatnih fakulteta kao i one studentske. Drugi su izrazi "civilnog društva" još problematičniji, poput trgovaca naftom, vojski, itd., a koji svi pripadaju "civilnom društvu".

Svima im je zajednički nedostatak transparentnosti jer se same prozivaju predstavnicima civilnog društva, a izabiranje voditelja i načini donošenja odluka obično su netransparentni. Dovoljno je pogledati kako je lako osnovati nevladinu organizaciju i kandidirati se za dobivanje novca iz proračuna ili prikriti sumnjive projekte.

Osim neodređenosti – da upotrijebim blaži izraz – tu je i definicija "nedržavnog". Ta se protudržavna pozicija lagano svodi na neoliberalne pozicije. Nemaju granica u odnosu prema "partnerstvima" s velikim privatnim korporacijama i njihovim zakladama, dok je, pak, zona razgraničenja u odnosu s državom jasno ocrtana.

S ponovnim javljanjem liberalizma došlo je do preporoda njegove vizije demokracije i države. Demokracija je počela značiti postavljanje granica i unutarnje kontrole nad djelovanjem Države, koja bi onda po definiciji bila glavni neprijatelj demokracije, čiji su sastavni dijelovi, kako se čini, pojedinci združeni u civilnom društvu.

U tom slučaju bi pitanje bilo kako civilno društvo može kontrolirati Državu kako bi osiguralo demokracija. Što više Države, manje demokracije - tako neoliberalizam prodaje svoju teoriju o minimalnoj državi. Ograničimo državu, kako bi tržište preuzelo glavnu ulogu. U teoriji, glavnu ulogu bi igralo civilno društvo koje zapravo jedva prikriva tržište.

Taj negativni koncept Države napušta put demokratizacije Države. To je liberalan koncept, ponovno aktualiziran idejom kontrole civilnog društva nad Državom – a koje čine nevladine i druge organizacije koje kane igrati tu ulogu.

Politika koja je najviše napredovala na stvaranju demokracije u Brazilu bila je participatorno sastavljanje proračuna koja je ojačala javnu sferu unutar same Države, na štetu trgovačkih interesa. Demokratska borba nije van Države, nego se s njom presijeca. U državi su zastupljeni različiti interesi koji se, iako su proturječni, križaju u društvu.

Razdvajanje te dvije stvari (demokratske borbe i Države) liberalnog je karaktera, lišeno osnovnog aspekta realnosti – sve je ispresijecano društvenim određenjima. Civilno društvo je fikcija, baš kao i Država koja je u opreci s njim, i sve to bez klasnog određenja.

Demokratizirati je demerkantilizirati, potvrditi sferu javnosti na štetu trgovinske sfere. Demokratizirati znači ojačati ulogu građana nauštrb uloge potrošača. Demokratizirati znači donijeti demokratizaciju u u srce države.