Već
nešto više od četiri godine, ako kolaps Lehman Brothersa uzmemo za inauguralnu
točku, svijet se nalazi u ekonomskoj krizi razmjera sličnih onoj iz tridesetih
godina prošloga stoljeća. Ozbiljnosti krize, pored evidentnih realnih
ekonomskih pokazatelja, svjedoči i nezanemariv proboj lijevih ideja u
mainstream. Prvenstvene zasluge za proboj imaju efekti krize na živote većine –
brutalan napad na standard kroz tzv. mjere štednje, rast nezaposlenosti,
ukidanje socijalnih prava i nastavak demontiranja preostataka države
blagostanja. Rascjep između dominantne ideologije i degradirajućih životnih
uvjeta neminovno je morao olabaviti hegemonijski okvir. Osim vijesti o porastu
prodaje Kapitala ili Komunističkog manifesta u medije su
pripušteni heterodoksni obrasci tumačenja krize i kritike ekonomskih
instrumenata kojima vladajuća klasa i njihovi ekspertni ešaloni pokušavaju
riješiti krizu. Uz nekoliko rijetkih iznimki lijevih naklonosti iz akademskog
miljea koji posjeduju javnu reputaciju stručnjaka, ključni podstrek širenju
medijskog polja dale su razne socijalne borbe i buntovi. Uz razne konkretne
lokalne borbe u svim državama, bilo studentske ili sindikalne, globalni amblemi
postali su Occupy Wall Street, Arapsko proljeće i otpor grčkog naroda.
Karakteristika koja povezuje sve pokrete njihov je nastanak na ruševinama
organizirane ljevice. I shodno tome glavna nit koja se provlačila kroz rasprave
o njihovoj uspješnosti ili dugotrajnosti pitanje je metoda ili modela
organizacije. Nužno je zabilježiti da te ruševine nisu svugdje iste niti da su
recentne ekonomske i političke povijesti država i kontinenata svedive jedna na
drugu. Za ovu priliku dostatno je dijagnosticirati globalne trendove
implementacije određenih ekonomskih politika znanih kao neoliberalizam i
paralelni, ali i međuovisni uzmak ljevice. Ipak, zbog nemogućnosti, što
uzrokovane prostorom što informacijskim deficitom, uzimanja u obzir svih
razlika i zbog mjesta na kojem se piše i objavljuje ovaj tekst implicitni
referentni okvir rasprave o organiziranju ljevice u ovom tekstu bit će
situacija zapadne i istočne Europe. Presudni problem s obzirom na nedavna
socijalna i politička gibanja na ljevici i perzistentnost krize postavio je
Immanuel Wallerstein u kratkom osvrtu [1] na “lijevu” 2011.: “Nije riječ o tome
da su OWS, Arapsko proljeće ili indignadosi postigli sve čemu su se nadali.
Radi se o tome da su uspjeli promijeniti svjetski diskurs, udaljivši ga od
ideoloških mantri neoliberalizma prema temama kao što su nejednakost, nepravda
i dekolonizacija. Prvi put nakon dugo vremena obični ljudi raspravljaju o samoj
prirodi sustava u kojem žive, ne uzimajući ga više zdravo za gotovo. Pitanje
koje trenutno stoji pred svjetskom ljevicom je kako krenuti naprijed i prevesti
ovaj inicijalni diskurzivni uspjeh u političku transformaciju”. Nezaobilazni
korak u prevođenju rasprava je o modelu organiziranja koji je transformaciju
sposoban provesti.
Pogreške
ahistorizacije
Konkretna
rasprava se odvija ili će se odvijati u konkretnim borbama i ne smije se
podleći izazovu imaginiranja najpoželjnijeg modela na papiru u maniri
ahistorijske fikcije koja kasnije služi kao valorizacijska matrica za sva
zbivanja na terenu. Najčešći primjer takvih imaginacija male su lijeve
organizacije raspršene po cijelom svijetu čija se legitimacijska potka, i
organizacijska i programska, temelji na nekom od sukoba u povijesti ljevice 20.
stoljeća, pa se tako samoprozivaju npr. trockističkima ili maoističkima, pritom
previđajući očitu disparatnost između činjenice da je u vrijeme tih raskola ljevica
bila na vlasti i defanzivne pozicije koju danas zauzima. Taj previd simptom je
eliminacije osnovnih marksističkih procedura analize, tj. prostog fakta da ni
ljevica ne funkcionira u povijesnom vakuumu. Nesumnjivo postoji gradacija po
relevantnosti tih organizacija i svrhovitosti njihovih funkcija u današnjim
borbama, no njihovo ishodišno historijsko situiranje za posljedicu ima
beskonačne, neproduktivne rasprave o historiji ljevice kroz prizmu
aproksimacije revolucionarne autentičnosti s jasno ocrtanim demarkacijskim
linijama. Pritom, treba naglasiti da problemi koje takve organizacije nose sa
sobom nisu plod epistemoloških deficita već konkretne historijske putanje
ljevice od države blagostanja do raspada SSSR-a i neoliberalne
kontrarevolucije.
Njihovu
funkciju nužno je historijski paralelno čitati s akademizacijom i
kulturalizacijom marksističke teorije[2] od Drugoga svjetskog rata naovamo kao
dvostrukim simptomskim račvanjem deformacije masovnih partija i nestanka država
realno postojećeg socijalizma. S druge strane, iznimno je snažna tendencija na
ljevici koja otpisuje realno postojeće socijalizme kao potpuno promašene
pokušaje od kojih nemamo što naučiti i čija nam iskustva samo okaljavaju imidž.
Problem s ovom tendencijom također leži u suspenziji historizacije u presudnom
momentu analize u kojem figura totalitarizma ulazi u igru i priječi ispitivanje
svih historijskih uvjeta i okolnosti u kojima su se transformativni
socijalistički projekti pokušali realizirati. Radi se o pristajanju na
liberalnu ucjenu, plod hladnoratovske propagande, koja kao proces valorizacije
realnih socijalizama nudi formulu razvitka socijalističkih odnosa od ideje do
formacije u laboratorijskim uvjetima kao da imperijalistički neprijatelj uopće
nije postojao i cijelo vrijeme pokušavao zaustaviti revolucionarni prevrat i
kao da nije postojala politička i ekonomska historija prostora na kojima su se
prevrati dogodili. Velika opasnost brisanja socijalističkog nasljeđa kao
opterećujućeg balasta nalazi se u posljedičnoj eliminaciji klasne dimenzije iz
današnjih borbi. Često se klasni antagonizam i materijalni interesi zamjenjuju
s borbom za ahistorijsku univerzalnost ljudskih prava i na taj način zaobilaze
sve kontradikcije i prilike za uprljati ruke, pritom zaboravljajući da je netko
morao dobrano uprljati ruke da bi danas u nekim socijalnim pravima uživali.
Za
analizu realno postojećih socijalizama
Odabir
naznačivanja dviju tendencija na ljevici koje se odlikuju specifičnim tretmanom
realno postojećih socijalizama služi naslućivanju teze o nužnosti sagledavanja
tih historijskih procesa za suvremene borbe. Prvenstveno, za sagledavanje
kontradikcija koje borba akcijski i artikulacijski susreće danas u raskoraku
između defanzivne, minorne pozicije, teorijske koherencije kritike kapitalističkog
sistema proizvodnje i kriterija valorizaciješto bi to socijalizam/komunizam
bio. Također, fundamentalni problemi s kojima će se eventualni budući
transformativni projekti susresti neće biti previše različiti od onih s kojima
su se susretale komunističke partije i lijevi pokreti kroz prošlo stoljeće što
je evidentno i iz pomaka ulijevo na južnoameričkom kontinentu. Postavlja se
pitanje kako transformativni socijalistički projekt kao regulativni horizont
uvjetuje današnje frontove.
Kako
taktički i strateški pomiriti raskorak između socijalne vidljivosti i političke
snage ljevice i argumentacijske snage ljevice s obzirom na ideološku klimu i
nužnost izgradnje masovnih organizacija?
Kako
odagnati neproduktivne rasprave o odnosu reformizma i revolucije iz perspektive
konkretnih borbi?
Kako
uspostaviti politički kontinuitet, popularno znan kao “linija”, između
različitih razina apstrakcije, od ideoloških zamki borbe na razini
partikularnih slučajeva do formalnih analiza fundamentalnih kontradikcija
kapitalizma?
Kako
realizirati mobilizacijske i agitacijske potencijale s obzirom na razine
apstrakcije i kontradikcije koje ih prate iz perspektive najadekvatnije
organizacijske forme?
A
kako artikulirati urgentna pitanja organizacijske forme iz perspektive
instrumenata djelovanja na raspolaganju – uličnih, edukacijskih, sindikalnih,
elektoralnih?
Analiza
realno postojećih socijalizama i popratno uspostavljanje socijalističke
političke epistemologije nezaobilazan su resurs za formiranje kontura suvisle alternative.
Standardni liberalni prigovor kojim se socijalističkom društvenom uređenju
pripisuje neminovna neefikasnost i deficitarnost u odnosu na kapitalistički
režim proizvodnje potrebno je sagledati upravo na terenu realno postojećih
socijalizama, a ne eskiviranjem tvrdnjom o nesocijalističkoj naravi tih sistema
ma koliko ta tvrdnja po mnogim kriterijima bila točna. Tim argumentacijskim
manevrom prvenstveno se želi ukazati na osnovnu manjkavost standardnog
prigovora – ahistorijsko formiranje kriterija usporedbe prema internim
obrascima valorizacije efikasnosti kapitalističkog sistema proizvodnje. Vrlo
korisno polazište predstavlja tekst Michaela Lebowitza “The Socialist Fetter: a
Cautionary Tale”.[3]
Od
sistema u nastajanju do organskog sistema
Nakon
uvodnog prikaza parametara koji su obilježili čuvenu debatu o socijalističkom
računu iz međuratnog perioda dvadesetog stoljeća i pozicije koju je zauzimala
austrijska škola, Lebowitz ulazi u raspravu s aplikacijama teorija o
strukturnoj deficitarnosti socijalističkog načina proizvodnje u analizi raspada
ekonomskih sustava zemalja realno postojećeg socijalizma. Posebnu pažnju
pridaje analizama mađarskog ekonomista Janusa Kornaia o nužnim kroničnim
nestašicama, nemogućnosti razvoja proizvodnih snaga i ostalim problemima tih
zemalja. Kornai korijen problema detektira u samoj logici socijalističkog
načina proizvodnje. Centralno upravljanje i visoki standardi radničkih prava
neminovno koče poduzetničku inovaciju i razvoj proizvodnih snaga.
Lebowitz
kao osnovni problem Kornaieve analize prepoznaje centralnu metodološku
pretpostavku – sisteme zemalja realnog socijalizma tretira se kao organske
sisteme. To jest, Kornaieve uvide je lako odbaciti kao irelevantne za
socijalizam jer se bez problema može utvrditi da socijalizam u tim zemljama
nije postojao – u zemljama istinskog socijalizma ne bi se sustav organizirao
putem novca i tržišta, postojalo bi demokratsko samoupravljanje bez birokratske
šape i socijalizam ne možepostojati u jednopartijskom sistemu niti u jednoj
državi.
Dakle,
Kornaieve analize o nemogućnosti koincidiranja socijalističke etike
solidarnosti i kolektivnosti i “univerzalnog” modela efikasne ekonomske
strukture lako je dismisivno odbaciti iz perspektive epistemološke i
metodološke rigidnosti, ali to nije dovoljno i time bi se samoeliminirali
osnovni poučci marksističke analize. Osim što su ti problemi nezaobilazni dio
političkih procesa transformativnih projekata važno je utvrditi jesu li ti
problemi inherentni socijalizmu kao organskom sistemu ili predstavljaju samo
nužne kontradikcije u realno postojećim socijalizmima koji su bili
konstituirani kroz dva antagonizirajuća registra – kapitalistički tržišni
odnosi i socijalistički odnosi u nastajanju. Lebowitz kreće od ključne
Marxove pretpostavke – nužni uvjeti za reprodukciju skupa
produktivnih odnosa razlikuju se ovisno radi li se o organskom
sistemu ili sistemu u nastajanju. Marxov uvid je nastao u analizi
formiranja kapitalizma u kolonijama, ali služi kao nužna metodološka početna
točka u analizi transformativnih socijalističkih projekata. Ključnu odrednicu
organskog kapitalističkog sistema Lebowitz nalazi u Marxovom citatu: “U daljem
razvitku kapitalističke proizvodnje razvija se takva radnička klasa koja po
svom vaspitanju, tradiciji i navici priznaje zahteve tog načina proizvodnje kao
po sebi razumljive prirodne zakone. Organizacija izgrađenog kapitalističkog
procesa proizvodnje lomi svaki otpor” [4]. Pitanje je kojim se
političkim procesom dolazi od sistema u nastajanju do organskog sistema. To
jest, kako se proizvode ljudi koji svojom funkcijom unutar reprodukcije sistema
njegove pretpostavke pretvaraju u uvjete, čine ga organskim. Političke
mehanizme u tom procesu Lebowitz naziva “umjetnim sredstvima” (artificial
means). Umjetna sredstva u konstituciji kapitalizma kao organskog sistema razni
su mehanizmi procesa prvobitne akumulacije i realne supsumpcije. Ti procesi
nisu samo nužan prvotni grijeh koji kasnije omogućava klizno odvijanje
kapitalističkog režima proizvodnje i univerzalni model valorizacije efikasnosti
već se oni cijelo vrijeme odvijaju paralelno s “normalnim” ekonomskim procesima
u obliku “akumulacije kroz razvlaštenje”. Lebowitz postavlja ključno pitanje –
koja bi bila socijalistička “umjetna sredstva” koja bi omogućila prelazak u organski
socijalistički sustav koji ne bi bio deficitaran u razvoju proizvodnih snaga i
udovoljavanju ljudskim potrebama.
Umjetna
sredstva
Kao
što je Marx tvrdio da formalni vlasnički odnosi nisu dovoljni za uspostavu kapitalističkog
načina proizvodnje, identičan problem je prisutan i pri uspostavi
socijalističkog načina proizvodnje. Društveno vlasništvo nad sredstvima za
proizvodnju ne proizvodi uvjete vlastite efikasnosti po sebi. Ključni problem
po Lebowitzu je nepromijenjeno tretiranje radne snage kao privatnog vlasništva
od strane radnika. Ulazak u radni proces i njegov ishod i dalje je određen
privatnom raspodjelom dobiti i rizika. Privatno vlasništvo nad radnom snagom i
društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju indikator su paralelnog
supostojanja dvaju organskih sustava i neminovno vode ka nekim od problema koje
je Kornai detektirao. Kao što je kapitalizam primorao radnike na ovisnost o
kapitalu tako se socijalističkim umjetnim sredstvima radnike primorava na
ovisnost o zajednici ili kolektivu. Stvaranjem tog tipa ovisnosti eliminira se
problem kontradikcija poduzetničke agilnosti i inovacije unutar supostojećih
organskih sistema. Perzistentnost tretiranja radne snage kao privatnog
vlasništva iziskuje nužnost insistiranja na zabrani bilo kakve privatizacije
društvenog vlasništva. Također, nužan je rad na zasnivanju demokratskih i
decentraliziranih modela samoupravljanja koji bi mijenjajući činjenice
mijenjali i ljude koji u njima sudjeluju. Radi se o dugotrajnom i
nepredvidivom, no i neizbježnom historijskom procesu jer “u odsutnosti već
postojeće superiornosti komunističke forme proizvodnje, razvoj novog common
sensea koji prihvaća logiku proizvodnje s ciljem zadovoljavanja ljudskih
potreba čini se jedinom putanjom stvaranja uvjeta u kojima komunizam proizvodi
svoje vlastite pretpostavke”. Za razliku od klasičnog marksističkog
argumenta o razvoju proizvodnih sredstava kao uvjetu za transformaciju, ključna
borba vodi se oko materijalnog formiranja novog common sensea. Vratimo
se na Lebowitzev koncept “umjetnih sredstava” koji je ključan za elaboraciju
socijalističke političke epistemologije. Prvenstveno nam pomaže u izbjegavanju
metafizičkih ćorsokaka u valorizaciji prošlih i budućih transformativnih
projekata. Metoda valorizacije nam omogućuje i produktivniji strateški širi
plan u razmatranjima strategija i taktika u partikularnijim zahtjevima i
konfrontacijama koje su danas na dnevnom redu. Fantazmatska projekcija
socijalizma kao organskog sustava čija se konstitucija događa automatski
preuzimanjem vlasti, revolucionarnim prevratom, procesima nacionalizacije i
sličnim instrumentima predstavlja epistemološku i političku prepreku pri
snalaženju u eventualnoj novonastaloj situaciji jer konkretnost historijske situacije
takvoj valorizacijskoj matrici neminovno predstavlja izdaju ili dokaz
neefikasnosti, ovisno je li perspektiva ultraljevičarska ili
liberalno-kapitalistička. Svaki korak nove vlasti interpretira se kroz
aproksimaciju ahistorijskog ideala. Sigurno da neprikladnost arbitrarnosti
ahistorijskog ideala ne otvara prostor za arbitrarnost pri izboru “umjetnih
sredstava”, ali bitno je naglasiti da ona nisu dio organskog sustava kao što im
i samo ime kaže, već da su plod kombinacije pragmatike, efikasnosti i normativnog
političkog cilja. Također, labavljenje valorizacijske metode ukazivanjem na
konkretne povijesne realnosti ne labavi stringentnost procjene korištenja
“umjetnih sredstava” kroz periode postojanja država realno postojećeg
socijalizma i ne propušta uvidjeti neke katastrofalne poteze u odabiru i
baratanju s “umjetnim sredstvima”. Njihova ključna uloga je u amortizaciji i
olakšavanju razrješavanja neminovnih kontradikcija s kojima će se nužno suočiti
svaki transformativni projekt. Tu postoji čitav splet raznih kontradikcija
ovisnih o stanju ekonomije, ideološkim hegemonijama, otporu neprijatelja,
geopolitičkim okolnostima i
slično, no jedna kontradikcija zauzima ključno mjesto. Unutar kapitalističkog
sistema dvije su dominantne kontradikcije – ona između kapitala i rada i
konkurencija između različitih kapitala. Metode razračunavanja s te dvije
kontradikcije u socijalističkoj transformaciji poznate su pod nazivima –
samoupravljanje i centralno planiranje. [5] Ali, samoupravljanje i centralno
planiranje se neminovno nalaze u kontradikciji pri pokušaju implementiranja
socijalističkih proizvodnih odnosa. Problem koji imamo danas u rasponu pozicija
na ljevici leži u odluci za jednu od metoda razrješavanja kapitalističkih
kontradikcija u svrhu formiranja identiteta na ljevici.
Problem
nastaje kada se socijalističku kontradikciju pokušava razriješiti iz današnje
perspektive kroz prizmu izdaje socijalističkih načela pogotovo u slučajevima
prevlasti centralnog planiranja kao modela organizacije ekonomskog života u
određenim povijesnim sekvencama. Korijen problema nalazi se u miješanju dviju
razina, to jest njihovu postavljanju na razinu analitičkog simultaniteta i
ukidanju historijske dinamike.
Apstraktni
model organskog socijalističkog društva koji u revolucionarnim borbama
funkcionira kao regulativni horizont i unutar kojeg ekonomska racionalnost i
efikasnost koincidiraju sa socijalističkom etikom preuzima ulogu filtriranja
autentičnosti u konkretnim povijesnim borbama koje se odvijaju na više razina
kontradikcija i s različitim konkretnim neprijateljima.
Imperativ
historizacije
Jedna
od mnogih povijesnih sekvenci na kojoj se može pokazati izlišnost tog rakursa
je Sovjetski Savez početkom dvadesetih. [6] Unutar Partije su se vodile žestoke
diskusije oko statusa sindikata i radničkog samoupravljanja u velikim
industrijskim postrojenjima. Do suprotstavljenih stavova nije došlo zbog toga
što se jedna strana protivila samoupravljanju kao takvom i zagovarala
centraliziranu birokraciju kao takvu već zbog različitih strateških uloga. Ono
što je kočilo bešumnu aplikaciju samoupravnog modela bio je status visoke
industrije unutar cjelokupne ekonomske strukture koja je i dalje funkcionirala
po kapitalističkim principima. Visoka industrija je jedina bila nacionalizirana
i postojao je racionalan strah da bi eliminacija centralnog upravljanja i
gotovo potpuno prepuštanje vođenja tvornica radničkim sindikatima u
kapitalističkom okruženju moglo intenzivirati konkurenciju i radničke kolektive
pretvoriti u kapitalističke poduzetnike. Dakle, Partija je bila svjesna da
transformacija ka socijalističkom društvu mora istovremeno raditi na uklanjanju
obiju fundamentalnih kontradikcija kapitalističkom sistema proizvodnje –
kontradikcija rad-kapital i kontradikcija konkurentskih odnosa između
različitih kapitala. Upravo samoupravljanje i
centralno planiranje funkcioniraju kao sredstva kojima se obračunava sa
zatečenim perzistentnim kontradikcijama. Neminovnost paralelnog obračuna s tim
kontradikcijama u svim varijantama socijalističkih transformativnih projekata
čini svaku ahistorijsku raspravu o samoupravljanju i centralnom planiranju
politički neupotrebljivom. Različite forme i intenziteti fundamentalnih
kontradikcija u različitim povijesnim, ekonomskim i geopolitičkim uvjetima
zbivanja revolucionarnog prevrata, i slijedom toga različite forme i
intenziteti obračuna s njima koji su strateški fundirani s obzirom na
kombinaciju uvida u realnu situaciju i regulativnog horizonta organskog
socijalističkog društva s koincidencijom socijalističke etike i ekonomske
racionalnosti i
efikasnosti, neminovno dovode do kontradikcija unutar samog socijalističkog
pokreta. Iz današnje perspektive te kontradikcije možemo procijeniti kao krivo
riješenje ili možda u određenim povijesnim situacijama nerješive, ali se ne
smije dopustiti da realne kontradikcije određenog povijesnog trenutka služe kao
ahistorijski modeli za frakcionaštvo i ljevičarenje. I to zato jer se u toj
opciji ne radi ni o čemu drugom nego pristajanju na liberalnu ucjenu sagledavanja
uspješnosti i efikasnosti socijalističkih projekata koji u tom procesu
profunkcioniraju kao socijalističke ideje po sebi na ahistorijskim poljima. Ono
što treba analizirati su forme i fenomeni neminovnih kontradikcija i iznalaziti
optimalna rješenja za njihovo prevladavanje iz već naznačene perspektive.
Liberalni
mitemi
Insistiranje
na nužnosti produktivnijeg tretiranja nasljeđa i problema realno postojećih
socijalizama nipošto ne implicira presudnost iznošenja dobivenih rezultata u
suvremenim raspravama o strategijama i taktikama ljevice po pitanju edukacije,
agitacije, mobilizacije i organizacije.
Prvenstveno
je važno uvesti u javni prostor plauzibilna objašnjenja trenutne
političko-ekonomske situacije i demistificirati dominantne narative koji služe
kao legitimacija nametnutim politikama štednje. Također, zbog perzistentnosti
hladnoratovskih ideologema i svih balasta vezanih za socijalističke projekte
prošlog stoljeća, mobilizacijski manevar koji bi ih tretirao kao uzore ili
pokušavao dobiti hegemonijsku bitku isključivo na tom terenu automatski bi
propao. Ali, historijska analiza realno postojećih socijalizama i popratna
socijalistička politička epistemologija nezaobilazan su instrument
u okršaju s liberalnim mitemima i sa zbunjenošću i strahom prisutnim na ljevici
po pitanju organizacijskih rješenja.
Liberalni
mitemi su u velikoj mjeri nastali u legitimiranju kapitalističke superiornosti
u odnosu na socijalizam. Vjerojatno najvažniji, i za kurentne hegemonijske
bitke najpresudniji, vezan je uz pitanja demokracije. Iako metode kojima se
današnje vladajuće klase služe u suzbijanju ekonomske krize kao što je
postavljanje tehnokratskih
vlada
bez elektoralnog blagoslova u Italiji ili Grčkoj postepeno nagrizaju mit o
neraskidivoj vezi između kapitalizma i demokracije, ta veza i dalje funkcionira
kao common sense. Operacija formiranja mitema sastoji se u jednostavnoj
suspenziji povijesne geneze izborenih ljudskih, socijalnih ili građanskih
prava. [7] Prešutno se
pretpostavlja da su se ona, u nekakvom podizanju civilizacijskih standarda,
uspostavljala sama od sebe. Ili još, opasnije, da su ona produkt
prosvjetiteljskog napredovanja elita. Liberalna demokracija i njezine procedure
smatraju se općim dostignućem čovječanstva koje je osigurao kapitalizam kao
takav. Pritom se zaboravljaju evidentne historijske činjenice. Upravo su se
radnički i komunistički pokreti u borbi protiv kapitalističkog sistema
proizvodnje izborili za prava i procedure koje danas sačinjavaju fiktivni
entitet “liberalna demokracija”, a za koju se upravo vladajuće elite, koje su
uvijek bile na suprotnoj strani barikada, hvataju kad, pokušavajući
diskreditirati bilo kakvu alternativu kapitalizmu, sugeriraju definitivni
nestanak tih “privilegija”. Također, historijski je evidentirano da cijeli
spektar liberalno- demokratskih procedura nije u iole relevantnoj mjeri uopće
postojao prije Drugoga svjetskog rata. [8] Pritom se sustavno zaboravlja da su
svjetski ratovi upravo produkti nerazrješivih kriza kapitalizma. I nikad se
razaranja i mrtvi u brojanju krimena sistemima ne pripisuju
kapitalizmu
kao sustavu proizvodnje, već kontingentnim aberacijama. Daljnji korak u
suspenziji historizacije preuzimanje je tzv. 30-godišnjeg zlatnog doba
kapitalizma kao ahistorijskog standarda, a koje zapravo funkcionira kao sitna
historijska i geografska iznimka u povijesti kapitalizma. Pritom se i ne uzima
u obzir, iz lijevo-liberalne perspektive, da pokušaj državnog stabiliziranja i
amortiziranja anarhičnosti i kontradikcija kapitalističkog tržišta nije uspio i
da se te kontradikcije ne mogu razriješiti čemu svjedoči i trenutna kriza. S
tim da se u spektar procedura po definiciji ne uključuje ekonomska demokracija.
Širenje demokracije u tom smjeru neminovno bi dovelo do preispitivanja
fundamentalnih odnosa u kapitalističkom sistemu proizvodnje. Uzmak pred
širenjem demokratskih procedura u radne zajednice i sfere odlučivanja o
raspolaganju s viškom vrijednosti legitimira se pozivanjem na krize
socijalističkih sistema na način kako ih je Kornai analizirao. Pored osnovnih
epistemoloških i metodoloških prigovora takvom tipu analize koje je iznio
Lebowitz, potrebno je ukazati i na konkretne povijesne primjere. Kriza u
Jugoslaviji osamdesetih i popratne kronične nestašice roba i rast
nezaposlenosti u direktnoj su vezi s izloženosti Jugoslavije svjetskom
kapitalističkom tržištu. Radilo se o sudbini sličnoj zemljama Trećega svijeta
kojima su dugovi ekstremno narasli tzv. Volckerovim šokom (1979.-1982.),
inauguralnom gestom neoliberalizma, brutalnim povećanjem kamatnih stopa FED-a i
samim tim rasta duga zemalja koji je bio nominiran u dolarima. [9] Ovaj primjer
ukazuje na ideološku pobjedu liberala koji su uspjeli krizu izazvanu globalnim
kontradikcijama kapitalizma pretvoriti u dokaz strukturnog deficita efikasnosti
socijalističkih zemalja. Uz ideološku operaciju izjednačavanja kapitalističke
racionalnosti s “univerzalnom” ekonomskom racionalnošću drugi ključan
instrument hegemonizacije figura je totalitarizma.
Perspektiva
osvajanja vlasti
Dok
insistiranje na neefikasnosti realno postojećih socijalizama služi
diskreditaciji bilo kakve ekonomske alternative, figura totalitarizma dodatni
je sloj kojim se putanja do, i eventualno postojeće alternative difamira kroz cost-benefit
analizu u kojoj troškovnu stranu čine neminovni zločini i represija. Bez
obzira na manjak historijske plauzibilnosti i izostavljanja historije
kapitalizma iz razmatranja, strahovi od “totalitarizma” predstavljaju konkretnu
socijalnu silu u imaginacijskim potencijalima organiziranja na ljevici. Svi
oblici organizacijskog discipliniranja ili hijerarhijski sustavi automatski se
odbacuju pod parolom izdaje. Nedvojbeno je insistiranje na
direktno-demokratskim metodama u prosvjednim akcijama i pokretima diljem
svijeta ključna politička i ideološka gesta zadnjih godina i neprestano ju
treba isticati, ali također treba isticati i da postoji presudna razlika
organizira li se otpor određenim tendencijama ili se pokušava osvojiti
vlast i što osvajanje vlasti implicira, jer jedna stvar je organiziranje ljudi
na okupiranom fakultetu ili trgu, a nešto potpuno drugo briga za reprodukciju
čitavog sistema.
Koliko se god danas lijevo osvajanje vlasti činilo dalekim, svaka lijeva opcija
koja ju ne uključuje u vlastiti program potpuno je socijalno i politički
irelevantna. Ne
samo po pitanju mehanizama nekog budućeg osvajanja vlasti već i iz perspektive
urgentnih današnjih borbi oko privatizacijskih procesa, javnog sektora i
radničkih prava. Bez razvijanja organizacijskih modela koji nisu uvijek u strahu
jesu li izdali “autentičnost revolucije” ili tendiraju li ka totalitarizmu, ne
samo da nije moguće osvojiti vlast, već je i poprilično nemoguće uspjeti u
onome što je danas na dnevnom redu, a uključuje nekad davno stečena socijalna
prava i uvođenje demokratskih mehanizama odozdo.
Ljevica
se nalazi u preteškoj situaciji da bi vjerovala u spontanitet.
Fusnote:
1
Wallerstein, I. (2012). “Svjetska ljevica nakon 2011.”.
Zarez,
xiv/327, 2. veljače 2012.
2
Vidi: Anderson, P. (1976). Considerations on Western Marxism.
London:
Verso.
3
Lebowitz, M. (1991). “The Socialist Fetter: a Cautionary Tale”.
Socialist
Register, Vol. 27.
4
Marx, K., 1973., Kapital, 24. glava, I. tom, str. 651;
BIGZ/Prosveta,
Beograd
5
Vidi: Meiksins Wood, E. (1999). “Politics of Capitalism”.
Monthly
Review, Volume 51, Issue 4.
6
Deutscher, I. (1977). Staljin: politička biografija.
Zagreb:
Globus.
7
Vidi: Meiksins Wood, E. (1999). The Retreat from Class.
London:Verso.
8
Vidi: Therborn, G. (1977). “The Rule of Capital and the Rise of Democracy”.
New
Left Review, I/103.
9
Vidi: Varoufakis, Y. (2011). The Global Minotaur: America, The True Origins
of the Financial Crisis and the Future of the World Economy.
London:,
Zed Books.
Pozdrav, ja sam iz Sjedinjenih Država, želim podijeliti ovo veliko svjedočanstvo o tome kako mi je dr. Trust pomogao vratiti joj bivšeg ljubavnika. Tijekom potrage za rješenjem došao sam u kontakt s dr. Trustom i kroz njegovu pomoć moj se ljubavnik vratio u roku od 48 sati. Tako sam s ovom hrabrom savjetovati svakoga tko traži način da dobije ljubavnika da kontaktira Dr. Trust na WhatsApp: {+ 14432813404} ili putem e-pošte na {placeofsolution@yahoo.com} ja sam tako sretan barem ja i moj ljubavnik se vraća jedni drugima i zajedno odlaze u novu godinu zajedno Hvala vam još jednom Dr. Trust.
ОдговориИзбриши