Primož Krasovec
prevod sa slovenačkog: Srećko Pulig
U devetnaest godina, koliko je prošlo od njenoga raspada, bilo je sjećanje na Jugoslaviju ako već ne temeljni, onda barem značajan sastojak ideoloških bitaka novih vladajućih klasa. Zajedno sa državnim socijalizmom u univerzitetskom prostoru ukinut je i marksizam kao osnovna znanstvena paradigma u društvenim znanostima i humanistici – ulogu pisanja o povijesti tako su preuzeli novi ili konvertitski, nekada socijalizmu odani povjesničari i povjesničarke.
Marksizam su nadomjestile nove, drugačije paradigme pisanja povijesti, tijesno povezane s proizvodnjom nacionalne supstance, tog glavnog ideološkog projekta novih političkih elita u novonastaloj poluperifernoj kapitalističkoj nacionalnoj državi. U parlamentarnom prostoru stranke ljevice su šutjele o povijesti socijalističke Jugoslavije, osim u trenucima kada je to bilo moguće ukomponirati u novi demokratski konsenzus (borba protiv fašizma tako je prihvatljiva – socijalna revolucija i njene povijesne posljedice ne), dok je desnica oduševljeno prigrabila revizionistički diskurs nove službene historiografije, te je u vezi socijalističke prošlosti vodila revanšističku simbolnu politiku (pomirbeno iznuđivanje, izjednačavanje žrtava kolaboracije i revolucije), zahtijevala dosljednu i često apsurdnu denacionalizaciju (vraćanje nekretnina namijenjenih javnim uslugama ili kulturnoj proizvodnji u privatno vlasništvo), te čak lustraciju. Parlamentarna ljevica nije se oduprla toj ofenzivi – u prostoru službene politike, uz asistenciju većine masovnih medija i univerzitetskih odsjeka za povijest, tako je antikomunistički revizionizam postao prevladavajući način sjećanja na socijalističku Jugoslaviju.
Povijest krvave diktature
Taj diskurs pripovijeda historiju krvi, ubojstava nedužnih, tugovanja, razbijenih obitelji i uništenih života. Radi se o morbidnoj, krvlju, ubijanjem i mrtvima opsjednutoj pripovijesti o krvoločnim komunistima, šačici barbara željnih vlasti, koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata nelegitimno i nelegalno preuzeli vlast, te nakon rata pobili svoje političke i vojne protivnike. I kasnije su zatirali, zatvarali, mučili i ubijali sve disidente, sve one koji bi mogli ugroziti njihovu totalnu i totalitarnu strahovladu. Radi se o diskursu rata koji nikada nije stvarno završio, koji je, sakriven ispod naizgled mirne i uređene društvene površine [1], divljao sve do osamostaljenja Slovenije.
Ovaj diskurs predstavlja se kao konačno dočekana pobuna povijesti onih koji su bili utišani i pobijeni u vrijeme komunizma, kao mračna istina komunističkog projekta Jugoslavije. On je usredotočen isključivo na nasilje vlasti. Revizionističke povjesničare i povjesničarke, zaposlene brojanjem kostiju, ne zanima ni jugoslavenska ekonomska povijest, niti povijest njenih socijalnih politika, već samo tajni rat barbarskih vladara protiv nedužnog naroda. Ti barbari sakrili su dokaze o svojim zločinima u skrivene arhive i podzemne rovove, pobili ili pozatvarali one koji su za te zločine znali, te se služili lažima i medijskom manipulacijom da bi zaveli javnost i prikrili svoje zločine. Na toj osnovi oblikuje se klasična figura herojskog disidenta – u suprotnosti s prepredenim, ciničnim, nesavjesnim i nasilnim komunistima, disident je pošten, istinoljubiv, moralno čist i duboko humanistički – i paranoične “teorije“ o komunističkom kontinuitetu, udbomafiji i dubokoj državi.
Kada je istina o komunističkom režimu, ta žalosna priča o beskonačnoj (usprkos najvećih napora brojača kostiju) muci žrtava totalitarizma – u obliku iskopanih domobranskih[2] kostiju, nađenih dokumenata iz tajnih arhiva i usmene povijesti preživjelih žrtava komunističkog terora – na kraju razotkrivena, slijedi zahtjev za osvetom (revanšistički moment revizionističkog diskursa), za ispravljanjem nepravdi i uklanjanjem ostataka totalitarnog režima. Ovaj zahtjev zgodno koincidira s neoliberalnim ekonomskim mjerama novih, postsocijalističkih političkih elita, pa na terenu “popravljanje nepravdi iz vremena totalitarizma“ izgleda kao privatizacija nekadašnjeg društvenog vlasništva (banaka i drugih značajnih financijskih institucija, industrije) i javnih službi (zdravstva, školstva, javnog prometa), smanjivanje materijalnih socijalnih standarda i denacionalizacija nekretnina. Revizionistička historiografija je dakle jedna od osnovnih ideoloških legitimacija tranzicijskih neoliberalnih “strukturnih prilagodbi“. To je očito i iz klasne pozicije, s koje je pisana – ne da se samo kloni ekonomske i socijalne povijesti socijalističke Jugoslavije, koja je povijest iznimnog poboljšanja materijalnog standarda, radničkih prava te životnih i radnih uvjeta radničkih klasa. Ona umjesto toga nudi pojedinačne primjere tragičnih gubitaka privatnog vlasništva nad tvornicama [3] u procesu nacionalizacije i proganjanja pojedinih malograđanskih inteligenata. Brine ju dakle načeto materijalno i duhovno blagostanje građanstva i malograđanstva, ali ne i popravljeno materijalno i duhovno blagostanje radništva (kojega je uvjet određena mjera revolucionarnog nasilja, u namjeri da se organizira egalitarnije društvene i političke odnose), zatiranje slobodnih poduzetnika i slobodnih duhova, ali ne i povijest praksa jednakosti i solidarnosti u Jugoslaviji.
Druga značajna ideološka funkcija revizionizma je rehabilitacija kolaboracije s fašizmom – opet prikladno baš u vrijeme ponovne državne kolaboracije s nekim od fašističkih politika EU (vizni režim za pojedine države nastale iz bivše Jugoslavije, shengenski granični režim, zatvaranje prebjega u “domove za strance“, policijski nadzor i nasilje nad migrantima, državno zatvaranje očiju i toleriranje iskorištavanja migrantskih radnika bez papira, koji rade u Sloveniji na crno i bez ikakvih političkih prava ili socijalne sigurnosti, te i autonomne i autohtone fašističke mjere, kao što je bio izbris). Rasni i nacionalni šovinizam tako postaju dio službenog i legitimnog javnog diskursa, po ideološkoj formuli koje je najsrčanija proponentica Spomenka Hribar (šovinističke eskapade u parlamentu i u znanstvenim monografijama [4] doduše su djelo njenih prostijih suputnika, ali poštenjačka pomirbena ideološka formula Hribarove upravo je ono što osigurava pomirenje između takvih ispada i liberalnog političkog prostora, u kojem bi oni morali biti načelno neprihvatljivi – kada teži narodnom pomirenju Spomenka Hribar u stvari spontano radi za pomirbu između otvoreno fašističkog i deklarirano liberalnog diskursa, koji se, kada baš ne briše ili ne zatvara tuđince u narodnom tijelu, zasniva na vrijednostima slobode i ljudskih prava) – ako je moguće misliti NOB bez revolucije, ako ga je moguće odvajati do te mjere da je moguće opravdavati samo patriotsku borbu za nacionalno oslobođenje (a ne i ekonomsku, socijalnu i političku borbu), te ujedno osuditi njegov revolucionarni dio, onda ista operacija mora vrijediti i za domobranstvo. Domobranstvo tako možemo razlikovati od fašizma, afirmirati njegov patriotski, a odbaciti njegov loš, fašistički dio.
Tu nastupaju “teorije“ o totalitarizmu – kako fašizam, tako i komunizam su totalitarni, dok su patriotizam i narodnjaštvo prihvatljivi.[5] Ta operacija široko otvara vrata revizionističkim rehabilitacijama kolaborantskog domobranstva, pa ono više nije neraskidivo povezano sa fašizmom, već je sad depolitizirani narodnjački pokret. Zajedno sa narodnjaštvom povijesnog domobranstva tako se legitimira i etno-šovinizam današnje nacionalističke desnice, deklariranih nasljednika domobranstva, te kompradorska servilnost (i, kao u primjeru izbrisa, čak iznimna politička inventivnost) cjelokupne političke klase (kako desnice tako i ljevice) pri izvođenju rasističkih administrativnih direktiva EU.
Marksizam su nadomjestile nove, drugačije paradigme pisanja povijesti, tijesno povezane s proizvodnjom nacionalne supstance, tog glavnog ideološkog projekta novih političkih elita u novonastaloj poluperifernoj kapitalističkoj nacionalnoj državi. U parlamentarnom prostoru stranke ljevice su šutjele o povijesti socijalističke Jugoslavije, osim u trenucima kada je to bilo moguće ukomponirati u novi demokratski konsenzus (borba protiv fašizma tako je prihvatljiva – socijalna revolucija i njene povijesne posljedice ne), dok je desnica oduševljeno prigrabila revizionistički diskurs nove službene historiografije, te je u vezi socijalističke prošlosti vodila revanšističku simbolnu politiku (pomirbeno iznuđivanje, izjednačavanje žrtava kolaboracije i revolucije), zahtijevala dosljednu i često apsurdnu denacionalizaciju (vraćanje nekretnina namijenjenih javnim uslugama ili kulturnoj proizvodnji u privatno vlasništvo), te čak lustraciju. Parlamentarna ljevica nije se oduprla toj ofenzivi – u prostoru službene politike, uz asistenciju većine masovnih medija i univerzitetskih odsjeka za povijest, tako je antikomunistički revizionizam postao prevladavajući način sjećanja na socijalističku Jugoslaviju.
Povijest krvave diktature
Taj diskurs pripovijeda historiju krvi, ubojstava nedužnih, tugovanja, razbijenih obitelji i uništenih života. Radi se o morbidnoj, krvlju, ubijanjem i mrtvima opsjednutoj pripovijesti o krvoločnim komunistima, šačici barbara željnih vlasti, koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata nelegitimno i nelegalno preuzeli vlast, te nakon rata pobili svoje političke i vojne protivnike. I kasnije su zatirali, zatvarali, mučili i ubijali sve disidente, sve one koji bi mogli ugroziti njihovu totalnu i totalitarnu strahovladu. Radi se o diskursu rata koji nikada nije stvarno završio, koji je, sakriven ispod naizgled mirne i uređene društvene površine [1], divljao sve do osamostaljenja Slovenije.
Ovaj diskurs predstavlja se kao konačno dočekana pobuna povijesti onih koji su bili utišani i pobijeni u vrijeme komunizma, kao mračna istina komunističkog projekta Jugoslavije. On je usredotočen isključivo na nasilje vlasti. Revizionističke povjesničare i povjesničarke, zaposlene brojanjem kostiju, ne zanima ni jugoslavenska ekonomska povijest, niti povijest njenih socijalnih politika, već samo tajni rat barbarskih vladara protiv nedužnog naroda. Ti barbari sakrili su dokaze o svojim zločinima u skrivene arhive i podzemne rovove, pobili ili pozatvarali one koji su za te zločine znali, te se služili lažima i medijskom manipulacijom da bi zaveli javnost i prikrili svoje zločine. Na toj osnovi oblikuje se klasična figura herojskog disidenta – u suprotnosti s prepredenim, ciničnim, nesavjesnim i nasilnim komunistima, disident je pošten, istinoljubiv, moralno čist i duboko humanistički – i paranoične “teorije“ o komunističkom kontinuitetu, udbomafiji i dubokoj državi.
Kada je istina o komunističkom režimu, ta žalosna priča o beskonačnoj (usprkos najvećih napora brojača kostiju) muci žrtava totalitarizma – u obliku iskopanih domobranskih[2] kostiju, nađenih dokumenata iz tajnih arhiva i usmene povijesti preživjelih žrtava komunističkog terora – na kraju razotkrivena, slijedi zahtjev za osvetom (revanšistički moment revizionističkog diskursa), za ispravljanjem nepravdi i uklanjanjem ostataka totalitarnog režima. Ovaj zahtjev zgodno koincidira s neoliberalnim ekonomskim mjerama novih, postsocijalističkih političkih elita, pa na terenu “popravljanje nepravdi iz vremena totalitarizma“ izgleda kao privatizacija nekadašnjeg društvenog vlasništva (banaka i drugih značajnih financijskih institucija, industrije) i javnih službi (zdravstva, školstva, javnog prometa), smanjivanje materijalnih socijalnih standarda i denacionalizacija nekretnina. Revizionistička historiografija je dakle jedna od osnovnih ideoloških legitimacija tranzicijskih neoliberalnih “strukturnih prilagodbi“. To je očito i iz klasne pozicije, s koje je pisana – ne da se samo kloni ekonomske i socijalne povijesti socijalističke Jugoslavije, koja je povijest iznimnog poboljšanja materijalnog standarda, radničkih prava te životnih i radnih uvjeta radničkih klasa. Ona umjesto toga nudi pojedinačne primjere tragičnih gubitaka privatnog vlasništva nad tvornicama [3] u procesu nacionalizacije i proganjanja pojedinih malograđanskih inteligenata. Brine ju dakle načeto materijalno i duhovno blagostanje građanstva i malograđanstva, ali ne i popravljeno materijalno i duhovno blagostanje radništva (kojega je uvjet određena mjera revolucionarnog nasilja, u namjeri da se organizira egalitarnije društvene i političke odnose), zatiranje slobodnih poduzetnika i slobodnih duhova, ali ne i povijest praksa jednakosti i solidarnosti u Jugoslaviji.
Druga značajna ideološka funkcija revizionizma je rehabilitacija kolaboracije s fašizmom – opet prikladno baš u vrijeme ponovne državne kolaboracije s nekim od fašističkih politika EU (vizni režim za pojedine države nastale iz bivše Jugoslavije, shengenski granični režim, zatvaranje prebjega u “domove za strance“, policijski nadzor i nasilje nad migrantima, državno zatvaranje očiju i toleriranje iskorištavanja migrantskih radnika bez papira, koji rade u Sloveniji na crno i bez ikakvih političkih prava ili socijalne sigurnosti, te i autonomne i autohtone fašističke mjere, kao što je bio izbris). Rasni i nacionalni šovinizam tako postaju dio službenog i legitimnog javnog diskursa, po ideološkoj formuli koje je najsrčanija proponentica Spomenka Hribar (šovinističke eskapade u parlamentu i u znanstvenim monografijama [4] doduše su djelo njenih prostijih suputnika, ali poštenjačka pomirbena ideološka formula Hribarove upravo je ono što osigurava pomirenje između takvih ispada i liberalnog političkog prostora, u kojem bi oni morali biti načelno neprihvatljivi – kada teži narodnom pomirenju Spomenka Hribar u stvari spontano radi za pomirbu između otvoreno fašističkog i deklarirano liberalnog diskursa, koji se, kada baš ne briše ili ne zatvara tuđince u narodnom tijelu, zasniva na vrijednostima slobode i ljudskih prava) – ako je moguće misliti NOB bez revolucije, ako ga je moguće odvajati do te mjere da je moguće opravdavati samo patriotsku borbu za nacionalno oslobođenje (a ne i ekonomsku, socijalnu i političku borbu), te ujedno osuditi njegov revolucionarni dio, onda ista operacija mora vrijediti i za domobranstvo. Domobranstvo tako možemo razlikovati od fašizma, afirmirati njegov patriotski, a odbaciti njegov loš, fašistički dio.
Tu nastupaju “teorije“ o totalitarizmu – kako fašizam, tako i komunizam su totalitarni, dok su patriotizam i narodnjaštvo prihvatljivi.[5] Ta operacija široko otvara vrata revizionističkim rehabilitacijama kolaborantskog domobranstva, pa ono više nije neraskidivo povezano sa fašizmom, već je sad depolitizirani narodnjački pokret. Zajedno sa narodnjaštvom povijesnog domobranstva tako se legitimira i etno-šovinizam današnje nacionalističke desnice, deklariranih nasljednika domobranstva, te kompradorska servilnost (i, kao u primjeru izbrisa, čak iznimna politička inventivnost) cjelokupne političke klase (kako desnice tako i ljevice) pri izvođenju rasističkih administrativnih direktiva EU.
Pomirba je moguća samo uz osudu oba “totalitarna“ elementa, gdje je primarna meta naravno revolucija odnosno komunizam – narod se može ponovo udružiti u pomirbi, samo ako se sjećanje na pokret otpora koji je narod oslobodio od fašističkog genocida depolitizira, ako se neutralizira sve egalitarne i emancipatorne potencijale, koje bi to sjećanje još moglo sadržavati.
Kolaboracija s fašizmom u toj je perspektivi “taktička“, nužna u borbi protiv drugog, komunističkog totalitarizma. Na narodnjaštvo reducirano partizanstvo i od fašizma oprano domobranstvo tako su spremni na pomirbu, dok su fašizam i komunizam izjednačeni u svojem totalitarnom karakteru – i kopanje kostiju te traženje drugih dokaza za totalitarnost komunističkog režima može početi (ujedno mora prestati svako spominjanje njegovih pozitivnih socijalnih i političkih uspjeha i tekovina – posebno zato što je takvo spominjanje uvijek u suprotnosti s neoliberalnim projektom nazvanim tranzicija).
Teškoće s revolucijom
Ako se ljevica pred napadima desnice brani poricanjem (znani Freudov obrazac “da, da, ali ipak…“), tako što tvrdi da revolucije za vrijeme Drugog svjetskog rata nije bilo, desnica ustraje da je revolucije bilo, ali da ju se ne može misliti, da u njoj nema nikakve političke racionalnosti, da se radi o nemišljivom, sasvim iracionalnom teroru, koji se ne može teorijski pojasniti. Može ju se samo kvantitativno, empirijski opisati, točnim pobrojavanjem kostiju ubijenih – ali što je više precizne empirije dalje smo od teorijskog tumačenja, koje nadomještaju moralno-teološki traktati. Svrha te ideološke formule – revolucija = iracionalni teror (koji se može “empirijski“ provjeriti i dokazati, ali ne i teorijski istražiti) – je partizansku revoluciju prikačiti staljinizmu, odnosno izjednačiti ju s razdobljem intenzivnog političkog terora u Sovjetskom Savezu tridesetih, s vremenom čistki, progona, deportacija i gulaga, te ju preko toga izjednačiti sa nacizmom – tako dobivamo dva velika zla evropskog 20. stoljeća, izjednačena pomoću označitelja totalitarizam. Ono što takva interpretacija previđa jest moment termidora, ta u Sovjetskom Savezu tridesetih radilo se već o terminaciji oktobarske revolucije, koju je pratilo intenzivno državno nasilje, nužno za uspostavu postrevolucionarnog “reda“, odnosno za konsolidaciju termidorskog državnog uređenja. Kada dakle revizionisti grme protiv revolucionarnog terora, stvarno grme protiv terora koji je ugušio revoluciju. Zvuči li to komično (naivnom empirizmu, koji umjesto teorijske epistemologije upotrebljava zdravorazumsko moraliziranje ne nedostaje komičnih momenata), ipak je pristajanje ljevice na tu formulu tragično. Otuda poricanje – istina je da smo se borili i za socijalno oslobođenje i pravednije društvo, za radnička prava, prava žena i socijalnu jednakost, za dostojanstveno življenje za sve, pa ipak ako je revolucija to što vi tvrdite da je, onda u NOB revolucije nije ni bilo.
Desničarska formula previđa upravo ono što je u revoluciji revolucionarno. U revizionističkoj perspektivi nema ničega osim nasilja i patnje (prvenstveno one koja je pogađala vlasnike sredstava za proizvodnju i zemlje, predrevolucionarne predstavnike vlasti i svećenike, te njihove članove obitelji). Revolucionarno nasilje u borbi protiv starih odnosa vlasti i u društvu, te borbe protiv fašizma, za moralno ogorčenog empirijskog povjesničara jednako je kao i nasilje termidorske terminacije revolucije, ubojstva su ubojstva i kosti kosti – bez obzira na to koja i kakva ideologija ih provodi (sam revizionizam, naravno, nije ideologija, ta on se zasniva na općim, vječnim i transhistorijskim moralnim vrednotama čovječanstva). Tako mu izmiče baš politički naboj pojedinih primjera političkog nasilja i njihov povijesni kontekst. Oslobodilačko nasilje borbe protiv fašizma izjednačeno je s genocidnim nasiljem fašizma (“pustimo politiku i ideologije, oboje zaslužuje jednaku moralnu osudu“) ili s državnim terorom postrevolucionarnog termidora.
Cijena koju mora plaćati ljevica za popuštanje u toj ideološkoj borbi je ogromna – mora se odreći samog koncepta revolucije. Njegovim poricanjem zatvara se mogućnost afirmacije istinske oslobodilačke revolucije protiv prisvajanja revolucionarne retorike u termidorskim režimima. Odreknemo li se koncepta revolucije, više ne možemo misliti dijalektiku socijalističkih revolucija 20. stoljeća u odnosu spram njihovih termidora (Staljinov teror, Dengov put u kapitalizam itd.) i prošlost gubi benjaminovsku iskru nade. [6] Umjesto sjećanja na borce i borkinje, na njihovu borbu i ideale, ostaju još samo grobovi žrtava i morbidni moralizam opuštene historiografije.
Revizionističko moraliziranje postaje još problematičnije ako ga ne provjeravamo samo obzirom na to kako predstavlja prošlost, već i kako djeluje u sadašnjosti, kakvi su aktualni politički učinci revizionizma. Rezolucija Evropskog parlamenta o Evropskoj savjesti i totalitarizmu između ostalog deklarira i da nema objektivne istine o prošlosti – ali umjesto da bi taj jeftin truizam bio znak za još pažljiviju epistemološku opreznost, nastupa kao alibi za napuštanje teorijskih standarda i prijelaz u moralni empirizam; zašto bi se ipak trudili oko znanstvene strogosti, ako objektivna istina o prošlosti i tako ne postoji, postoje samo kosti koje možemo opipati i osjećaji, koji se pri tome u nama pokreću, na osnovu generičkih ljudskih moralnih osobina – za njih gore navedeni relativizam ne vrijedi, ta one su transhistorijske, kraljevstvo objektivne istine dakle nije povijest, već cmizdravi općeljudski moral. Pognan od vrhovnih evropskih instanci, pomak k moralnoj historiografiji dolazi u prikladnom povijesnom trenutku, kada se neoliberalni projekt [7] ekonomski posve diskreditirao, kako u praksi tako i u teoriji. Sada se ponovo pokreće pod maskom morala, u ime žrtava, u ime milijuna ubijenih.
Poanta antikomunizma nije u protivljenju staljinizmu – najinteligentnije, relevantne i oštre kritike su na kraju krajeva već odavno dali brojni marksisti i komunisti, pa i jugoslavenska komunistička partija -, već borba protiv državne regulacije ekonomije, “velike vlade“, “birokracije“, drugim riječima protiv socijalnih i radničkih prava. Druga, moralna faza neoliberalne ideološke ofenzive je sekundarna, očajnički pokušaj premještanja terena rasprave s ekonomskog tla (gdje su neoliberalni argumenti, teorije i predviđanja pobili sami sebe) na moralno nebo, s namjerom da se izjednači sve oblike povijesnog socijalizma sa staljinizmom, ovaj potom izjednačiti s nacizmom - pa sve zajedno zapakirati kao totalitarizam i potom svoje neslavne “strukturne prilagodbe“ prodati ne više kao kraljevski put u slobodu, privredni rast i opće blagostanje, već kao zaštitu (slično kao što mafijaški kostolomci “štite“ lokale) pred uvijek aktualnom opasnošću totalitarizma (svi oblici totalitarizma su se, po neoliberalnoj doktrini, rodili iz ugušenih poduzetničkih poticaja i državnog posezanja u ekonomiju – i samo slobodno tržište može donijeti slobodu, otvoreno i slobodno društvo). O moralnoj vrijednosti te doktrine najviše govori činjenica da se radi o kombinaciji akviziterske ljeporječivosti i mafijaškog ucjenjivanja, koje teži, uz licemjerno i selektivno pozivanje na apstraktne “žrtve totalitarizma“ (i uz muk o žrtvama državnih udara, vojnih diktatura, te građanskih i imperijalističkih ratova u Čileu, Argentini, Nikaragvi, Indoneziji, Haitiju, Iraku itd., koje su pratile globalno neoliberalno uvođenje slobode i demokracije), uništiti ostatke politika jednakosti, emancipacije, solidarnosti, te već izborene dosege radničkih borbi 19. i 20 stoljeća, utopiti svako sjećanje na njih u smrdljivom bućkurišu teorija o totalitarizmu.
Ali ta usiljenost ujedno je dobar znak, znak slabosti neoliberalne doktrine, koja više ne može nastupati neposredno na terenu ekonomije i politike, te je suverena samo još na terenu obskurantističkog moralizma. Sadašnja kriza je jasno pokazala da je veliki projekt globalnog oslobođenja pomoću globalne ekonomske deregulacije neslavno propao. Postalo je očito da uspostavljenje posve slobodnog tržišta zahtijeva još više državne prisile i terora, da na terenu “minimalna vlada“ znači ukidanje državne teritorijalne suverenosti i nadzora nad represivnim aparatom, koju nadomještaju imperijalističke vojske, koje izvode humanitarne intervencije i privatne “zaštitarske službe“ koje štite “poslovne interese“ protiv naroda, da “gospodarski rast“ vodi u propadanje javnog obrazovanja, zdravstva i cjelokupne javne infrastrukture, u nezaposlenost, siromaštvo i nasilje. Današnji antikomunisti su tigrovi od papira, ta preostaje im samo još zgroženo moraliziranje u očajničkom pokušaju da spriječe narastanje globalnog otpora protiv neoliberalizma, zauzimanje univerziteta i tvornica od Kalifornije do Irana, ponovno rađanje plenuma te drugih oblika političkog prakticiranja masovne demokracije i načela solidarnosti.
Ako je nekada, kako piše Engels, njemačkog filistra spopadala sveta groza na riječi diktatura proletarijata [8], danas se to slovenskom filistru događa pri riječi revolucija – ali ustanci protiv neoliberalizma po cijelom svijetu, te njihove političke inovacije i načini organizacije govore da je revolucionarna masovna, narodna i neposredna demokracija moguća i bez državnog terorizma, dok je taj terorizam konstitutivni uvjet neoliberalne utopije, u ostvarenju koje, svjesno ili nesvjesno, slovenski filistar sa svojom moralnom kampanjom aktivno sudjeluje. Upravo su revolucionarni oblici masovne demokracije jedina alternativa neoliberalnom despotizmu, a pomirba koju predlažu duhovnjaci unutar historiografske struke ne znači kajanje za nekadašnje zločine revolucije, već zaborav njenog oslobodilačkog naboja – zaboravimo kako smo se revolucionarno oduprli fašizmu nekoć, da se ne bi kakav sličan otpor dogodio i danas, u trenutku lomljenja globalne prevlasti neoliberalizma, kada on svoju prevlast održava samo još sa što dalje to otvorenijim državnim i paradržavnim nasiljem i kada mu kao zadnja nada ostaje bijedno moraliziranje otužnih disidenata.
Ako se ljevica pred napadima desnice brani poricanjem (znani Freudov obrazac “da, da, ali ipak…“), tako što tvrdi da revolucije za vrijeme Drugog svjetskog rata nije bilo, desnica ustraje da je revolucije bilo, ali da ju se ne može misliti, da u njoj nema nikakve političke racionalnosti, da se radi o nemišljivom, sasvim iracionalnom teroru, koji se ne može teorijski pojasniti. Može ju se samo kvantitativno, empirijski opisati, točnim pobrojavanjem kostiju ubijenih – ali što je više precizne empirije dalje smo od teorijskog tumačenja, koje nadomještaju moralno-teološki traktati. Svrha te ideološke formule – revolucija = iracionalni teror (koji se može “empirijski“ provjeriti i dokazati, ali ne i teorijski istražiti) – je partizansku revoluciju prikačiti staljinizmu, odnosno izjednačiti ju s razdobljem intenzivnog političkog terora u Sovjetskom Savezu tridesetih, s vremenom čistki, progona, deportacija i gulaga, te ju preko toga izjednačiti sa nacizmom – tako dobivamo dva velika zla evropskog 20. stoljeća, izjednačena pomoću označitelja totalitarizam. Ono što takva interpretacija previđa jest moment termidora, ta u Sovjetskom Savezu tridesetih radilo se već o terminaciji oktobarske revolucije, koju je pratilo intenzivno državno nasilje, nužno za uspostavu postrevolucionarnog “reda“, odnosno za konsolidaciju termidorskog državnog uređenja. Kada dakle revizionisti grme protiv revolucionarnog terora, stvarno grme protiv terora koji je ugušio revoluciju. Zvuči li to komično (naivnom empirizmu, koji umjesto teorijske epistemologije upotrebljava zdravorazumsko moraliziranje ne nedostaje komičnih momenata), ipak je pristajanje ljevice na tu formulu tragično. Otuda poricanje – istina je da smo se borili i za socijalno oslobođenje i pravednije društvo, za radnička prava, prava žena i socijalnu jednakost, za dostojanstveno življenje za sve, pa ipak ako je revolucija to što vi tvrdite da je, onda u NOB revolucije nije ni bilo.
Desničarska formula previđa upravo ono što je u revoluciji revolucionarno. U revizionističkoj perspektivi nema ničega osim nasilja i patnje (prvenstveno one koja je pogađala vlasnike sredstava za proizvodnju i zemlje, predrevolucionarne predstavnike vlasti i svećenike, te njihove članove obitelji). Revolucionarno nasilje u borbi protiv starih odnosa vlasti i u društvu, te borbe protiv fašizma, za moralno ogorčenog empirijskog povjesničara jednako je kao i nasilje termidorske terminacije revolucije, ubojstva su ubojstva i kosti kosti – bez obzira na to koja i kakva ideologija ih provodi (sam revizionizam, naravno, nije ideologija, ta on se zasniva na općim, vječnim i transhistorijskim moralnim vrednotama čovječanstva). Tako mu izmiče baš politički naboj pojedinih primjera političkog nasilja i njihov povijesni kontekst. Oslobodilačko nasilje borbe protiv fašizma izjednačeno je s genocidnim nasiljem fašizma (“pustimo politiku i ideologije, oboje zaslužuje jednaku moralnu osudu“) ili s državnim terorom postrevolucionarnog termidora.
Cijena koju mora plaćati ljevica za popuštanje u toj ideološkoj borbi je ogromna – mora se odreći samog koncepta revolucije. Njegovim poricanjem zatvara se mogućnost afirmacije istinske oslobodilačke revolucije protiv prisvajanja revolucionarne retorike u termidorskim režimima. Odreknemo li se koncepta revolucije, više ne možemo misliti dijalektiku socijalističkih revolucija 20. stoljeća u odnosu spram njihovih termidora (Staljinov teror, Dengov put u kapitalizam itd.) i prošlost gubi benjaminovsku iskru nade. [6] Umjesto sjećanja na borce i borkinje, na njihovu borbu i ideale, ostaju još samo grobovi žrtava i morbidni moralizam opuštene historiografije.
Revizionističko moraliziranje postaje još problematičnije ako ga ne provjeravamo samo obzirom na to kako predstavlja prošlost, već i kako djeluje u sadašnjosti, kakvi su aktualni politički učinci revizionizma. Rezolucija Evropskog parlamenta o Evropskoj savjesti i totalitarizmu između ostalog deklarira i da nema objektivne istine o prošlosti – ali umjesto da bi taj jeftin truizam bio znak za još pažljiviju epistemološku opreznost, nastupa kao alibi za napuštanje teorijskih standarda i prijelaz u moralni empirizam; zašto bi se ipak trudili oko znanstvene strogosti, ako objektivna istina o prošlosti i tako ne postoji, postoje samo kosti koje možemo opipati i osjećaji, koji se pri tome u nama pokreću, na osnovu generičkih ljudskih moralnih osobina – za njih gore navedeni relativizam ne vrijedi, ta one su transhistorijske, kraljevstvo objektivne istine dakle nije povijest, već cmizdravi općeljudski moral. Pognan od vrhovnih evropskih instanci, pomak k moralnoj historiografiji dolazi u prikladnom povijesnom trenutku, kada se neoliberalni projekt [7] ekonomski posve diskreditirao, kako u praksi tako i u teoriji. Sada se ponovo pokreće pod maskom morala, u ime žrtava, u ime milijuna ubijenih.
Poanta antikomunizma nije u protivljenju staljinizmu – najinteligentnije, relevantne i oštre kritike su na kraju krajeva već odavno dali brojni marksisti i komunisti, pa i jugoslavenska komunistička partija -, već borba protiv državne regulacije ekonomije, “velike vlade“, “birokracije“, drugim riječima protiv socijalnih i radničkih prava. Druga, moralna faza neoliberalne ideološke ofenzive je sekundarna, očajnički pokušaj premještanja terena rasprave s ekonomskog tla (gdje su neoliberalni argumenti, teorije i predviđanja pobili sami sebe) na moralno nebo, s namjerom da se izjednači sve oblike povijesnog socijalizma sa staljinizmom, ovaj potom izjednačiti s nacizmom - pa sve zajedno zapakirati kao totalitarizam i potom svoje neslavne “strukturne prilagodbe“ prodati ne više kao kraljevski put u slobodu, privredni rast i opće blagostanje, već kao zaštitu (slično kao što mafijaški kostolomci “štite“ lokale) pred uvijek aktualnom opasnošću totalitarizma (svi oblici totalitarizma su se, po neoliberalnoj doktrini, rodili iz ugušenih poduzetničkih poticaja i državnog posezanja u ekonomiju – i samo slobodno tržište može donijeti slobodu, otvoreno i slobodno društvo). O moralnoj vrijednosti te doktrine najviše govori činjenica da se radi o kombinaciji akviziterske ljeporječivosti i mafijaškog ucjenjivanja, koje teži, uz licemjerno i selektivno pozivanje na apstraktne “žrtve totalitarizma“ (i uz muk o žrtvama državnih udara, vojnih diktatura, te građanskih i imperijalističkih ratova u Čileu, Argentini, Nikaragvi, Indoneziji, Haitiju, Iraku itd., koje su pratile globalno neoliberalno uvođenje slobode i demokracije), uništiti ostatke politika jednakosti, emancipacije, solidarnosti, te već izborene dosege radničkih borbi 19. i 20 stoljeća, utopiti svako sjećanje na njih u smrdljivom bućkurišu teorija o totalitarizmu.
Ali ta usiljenost ujedno je dobar znak, znak slabosti neoliberalne doktrine, koja više ne može nastupati neposredno na terenu ekonomije i politike, te je suverena samo još na terenu obskurantističkog moralizma. Sadašnja kriza je jasno pokazala da je veliki projekt globalnog oslobođenja pomoću globalne ekonomske deregulacije neslavno propao. Postalo je očito da uspostavljenje posve slobodnog tržišta zahtijeva još više državne prisile i terora, da na terenu “minimalna vlada“ znači ukidanje državne teritorijalne suverenosti i nadzora nad represivnim aparatom, koju nadomještaju imperijalističke vojske, koje izvode humanitarne intervencije i privatne “zaštitarske službe“ koje štite “poslovne interese“ protiv naroda, da “gospodarski rast“ vodi u propadanje javnog obrazovanja, zdravstva i cjelokupne javne infrastrukture, u nezaposlenost, siromaštvo i nasilje. Današnji antikomunisti su tigrovi od papira, ta preostaje im samo još zgroženo moraliziranje u očajničkom pokušaju da spriječe narastanje globalnog otpora protiv neoliberalizma, zauzimanje univerziteta i tvornica od Kalifornije do Irana, ponovno rađanje plenuma te drugih oblika političkog prakticiranja masovne demokracije i načela solidarnosti.
Ako je nekada, kako piše Engels, njemačkog filistra spopadala sveta groza na riječi diktatura proletarijata [8], danas se to slovenskom filistru događa pri riječi revolucija – ali ustanci protiv neoliberalizma po cijelom svijetu, te njihove političke inovacije i načini organizacije govore da je revolucionarna masovna, narodna i neposredna demokracija moguća i bez državnog terorizma, dok je taj terorizam konstitutivni uvjet neoliberalne utopije, u ostvarenju koje, svjesno ili nesvjesno, slovenski filistar sa svojom moralnom kampanjom aktivno sudjeluje. Upravo su revolucionarni oblici masovne demokracije jedina alternativa neoliberalnom despotizmu, a pomirba koju predlažu duhovnjaci unutar historiografske struke ne znači kajanje za nekadašnje zločine revolucije, već zaborav njenog oslobodilačkog naboja – zaboravimo kako smo se revolucionarno oduprli fašizmu nekoć, da se ne bi kakav sličan otpor dogodio i danas, u trenutku lomljenja globalne prevlasti neoliberalizma, kada on svoju prevlast održava samo još sa što dalje to otvorenijim državnim i paradržavnim nasiljem i kada mu kao zadnja nada ostaje bijedno moraliziranje otužnih disidenata.
Нема коментара:
Постави коментар