Žica i posljedice pogrešnih stambenih politika

Iva Marčetić

Objavljeno u Zarezu XIII/321 10. studenog 2011.

Nema više plamenih zora koje nas bude iz sna, ili kako kaže Frank Sobotka svom nećaku Nickyju dok gleda napušteni tvornički pogon: “Znaš li što vidiš tamo — Condos”.

15 sati, 16. ožujka 1972., zabilježio je Charles Jencks kao kraj moderne arhitekture. Ikonički trenutak rušenja stambenog kompleksa Pruitt-Igoe ušao je u povijest kao prekretnica, prokazavši glavnog i odgovornog krivca za nedaće gradova: siromaštvo i kriminal. Višestambene “high rise” zgrade, tipologija kojom se, poglavito šezdesetih, odgovaralo na pitanje zbrinjavanja socijalno ugroženih, svojom herojskom pogibijom odriješile su grijeha one koji ih grade. Jencks u činu rušenja vidi strukturnu promjenu, dok je stvarnost donijela puko preslagivanje tipologija, pompozno demoliranje koje često ne biva ništa više no loš odgovor na pogrešno postavljeno pitanje, ili kako kaže Bodie dok gleda jednu takvu paradu u Baltimoreu: “Srušit će ovu zgradu i izgradit neko drugo govno — ali ljudi? Boli njih kurac za ljude”.

Tko se boji arhitekture još

“Arhitektura je jedna od glavnih zvijezda Žice”, rekao je u svom članku u Guardianu Steve Rose. I doista, serija donosi presjek tipologija stanovanja od radničkih naselja s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, preko “high rise” i “low rise” tipologija za smještaj najsiromašnijih pa sve do luksuznih stanova, tzv. condosa. Kroz povijest grada ovi tipovi stanovanja i njihovi projektom označeni zajednički prostori vjerno su ogledalo pripadajućeg im sistema. Baltimorske tzv. “row houses”, kuće u nizu, s prepoznatljivih nekoliko ulaznih stepenica zajedničkog prostora, primjer su uobičajene prakse substandardnog stanovanja građenog za smještaj, u ovom slučaju, obitelji radnika nekad najveće američke luke. Kuće sazdane od najjeftinijih materijala obloženih umjetnim kamenom, “poliester ciglene građe”, danas uglavnom zjape prazne, kao testament gradu koji se rapidno smanjuje, a na njihovim stepenicama sjede trudbenici neke nove ekonomije. Ukoliko u njima netko i živi, nije nam baš u potpunosti jasno od čega. Uz ove kuć(ic)e u glavnim ulogama pojavljuju se i “high rise” zgrade, “the projects”, kao i odgovor na njih, pokušaj nove tipologije zajedničkog stanovanja: “low rises”. Sporadično naslućujemo nove, luksuzne stanove: condoes, koji često zauzimaju mjesto proizvodnih pogona u kompliciranim mešetarskim igrama najmoćnijih od četrdesetak protagonista. Hipertrofirana bijeda u kojoj živi Baltimore, daleko od uređenog downtowna, nije usamljeni slučaj s jednom adresom: ugašeni pogoni, zamrla luka, nekadašnja organizirana radnička klasa u velikome rasformirana i preusmjerena iz proizvodnog u servisni sektor, a gdje možemo naći bolju analogiju takvoj promjeni paradigme nego upravo kod nas.

Svi smo mi Baltimore

Kada je 1980. godine moj otac, kao diplomirani pravnik zaposlen u direkciji rudnika sada nepunih dvadeset godina pokojne države, ostvario pravo na društveni stan, u stanu ispod našeg, jednake kvadrature, živjela je obitelj portira zgrade u kojoj je otac radio. U tom sistemu, stan je tretiran kao socijalna kategorija i bez obzira na primanja i društveni status svakome je pojedinačno valjalo osigurati kvalitetan stambeni prostor. U pozadini ovoga nalazi se neuobičajeno velika socijalna mobilnost na prostoru Jugoslavije i sistem koji veliki dio svog BDP-a ulaže izgradnju stambenog prostora. Država je tada gradila po modelu tzv. opsežne stambene politike i imala za cilj stvarati, riječima Eere Saarinena, urbane zajednice koje “moraju biti obrazovane ili reformirane u zdravim domovima i okolini u fizičkom i duhovnom pogledu”. Ovakav sistem podrazumijeva da država ima razrađen plan na svim razinama, od poreznih olakšica na građevinski materijal, preko povoljnih kredita za samogradnju do kvalitetnog besplatnog visokog tehničkog obrazovanja i držanja kvalitete stanovanja za sve socijalne staleže. Neosporno je da tadašnja arhitektura često biva žrtvom onoga što Bogdan Bogdanović naziva urbanizmom kvantitete, ali uspjesi ovog modela stambene politike postaju najvidljiviji u usporedbi s modelom raspodjele dobara koji nam je dao Pruitt-Igoe, ili baltimorske high i low rises. Jugoslavija je nekada posjedovala ključ za uspješno rješavanje ovakvog problema, htjela ona to ili ne, politikom koja nije trpjela socijalnu segregaciju; ona nije imala svoje isplanirane Peckhame, predgrađa Pariza ili američke “the projects”.

Borča, Beograd (centar 1)

Smjena stambenih politika

Devedesete donose kraj ovakvoj stambenoj politici u nas, isprva pretvarajući stanarsko pravo u privatno vlasništvo. Ovakav potez nije rezerviran samo za nekadašnje socijalističke sisteme i možemo ga prepoznati kod zagovornika tzv. trećeg puta. Margaret Tatcher po dolasku na vlast, proklamirajući individualizaciju, nudi siromašnim slojevima stanara do tad izrazito heterogenih londonskih kvartova mogućnost otkupa stanova, prelaska iz najmoprimca u vlasnika. Ovaj sistem pokazao se kao sjajno razrađena klopka gentrifikacije. Pretvaranjem stanovanja u komoditet ono podliježe logici tržišta, koje nužno negira solidarnost te politiku zajednice i ravnopravnosti. Tatcher je tako učinila glasoviti Covent Garden nepristupačnim mjestom većini stanovnika Londona naprosto prepuštajući taj prostor zakonima tržišne ekonomije. Stari centar grada postao je meta trgovaca nekretninama koji su vrijednost kvadrata digli na neslućene visine. Ovakva transformacija i njezine inačice pretvaraju stanovanje, najveću polemiku dvadesetog stoljeća, u konačnu noćnu moru: jednoznačni pojam koji dolazi bez povijesti, ne ostavlja za sobom povijest i ne služi reprodukciji života. Stoji usamljeno u gomili kvadrata krova nad glavom koji nemaju priliku postati onim što Heidegger naziva wohnung.

Danas , sa uspješno izbrisanim sjećanjima na sistem koji je bio kadar iznjedriti bolje, ukoliko se uspijete zaposliti u nekom od mnoštva arhitektonskih biroa u nas, vaš je zadatak poslovno-stambena zgrada. Što god to značilo. Siromašniji na periferiji, bez balkona — balkon u sveukupnoj kvadraturi stana množi se s koeficijentom manjim od jedinice — bogatiji u centar: velike staklene stijene i arhitekt na usluzi. U sistemu u kojem tržište preuzima glavnu ulogu u izgradnji stanova, a država nema jasnu sliku što bi stambena politika trebala biti i značiti, malo što pojedinac, u ovom slučaju arhitekt, ili pojedinačna zgrada mogu učiniti za kvalitetu stanovanja. Kako je govorio Lefevbre: “Što se tiče arhitekta, on kondenzira postojeće društvene odnose. Općenitije, arhitekt vidi sebe uhvaćenog u 'svijet robe' i ne znajući da je riječ o jednom svijetu”. Drugim riječima: “Znaš li što vidiš tamo, Nicky? Condos.”

O nama se ne treba brinuti

U ovakvom sistemu, ukoliko država i gradi, ona gradi po modelu dodatne stambene politike. Dodatna stambena politika podrazumijeva sufinanciranje kvadrata stana, ili stanarine, i time izdvaja određenu socijalnu skupinu i djelomično se stara o njoj. Stambena politika prestaje biti pitanje zajedničkog interesa i svodi se na politiku pomaganja onima koji ne mogu sami. Država je, dakle, najčešći investitor onih projekata koji imaju za cilj zbrinjavanje samo jedne socijalne skupine. Za ilustraciju primjera čiju posljedicu možemo pogledati u Žici uzmimo dva natječaja. Jedan u Rijeci, drugi u Beogradu. Prvi je imao za cilj “zbrinuti” socijalno ugrožene na periferiji Rijeke, a drugi, iste te, na periferiji Beograda, između Ovče i Borče. Na natječaju u Rijeci pobjedničke lijepo dizajnirane stambene lamele pružaju se padinom iznad Rijeke, a u malim zelenim flekama posađeno je mirisno bilje na tek isplotanom papiru, sve je zeleno, šareno, mirisno i ne znači ništa. Nikako onima kojima je ovakvo stanovanje namijenjeno. Negirajući postojeću proizvodnju, tj. skupljanje otpada i sitne obrte koji već postoje na terenu, ove se ljude gura u prostor koji nije njihov, u kojem ne mogu preživjeti i gdje postaju nemoćna skupina o kojoj se treba brinuti. Drugi, daleko od grada i svih njegovih institucija, u njivama koje nemaju adresu, bez infrastrukture, a jedno polje označeno je kao mjesto života, točnije, stanovanja. Na nekoliko hektara potrebno je smjestiti 1500 stanova. Kada taj broj stambenih jedinica pomnožimo s realnih 3,5 stanovnika (u Zagrebu po popisu iz 2001. u prosjeku 2,74 stanovnika živi u jednoj stambenoj jedinici), dobit ćemo omanji grad, bez doktora, bez advokata, bez zubara i bez glumca. Daleko od toga da ovi natječaji nisu imali validnih rješenja, gdje arhitekti, suočeni s pogrešnim pitanjem, pokušavaju dati najneočekivaniji od odgovora, i daleko od toga da je najproblematičniji onaj pobjednički (ili izostanak istog u beogradskom slučaju), problem je u patronizirajućem odnosu spram onih koji žive na tom ili nekom drugom mjestu, pogrešno shvaćenom (ili ne) pojmu socijalnog stanovanja. Koliko vremena je potrebno da između tih zgrada nikne jedan kauč na kojem sjede Bodie i Poot? Zbrinjavanje crtanjem lijepih fasada, daleko od mjesta proizvodnje i heterogenosti gradske sredine, zamišljanje djece koja se igraju samo dok postoje u photoshopu, miljama su daleko od kompleksnosti zadatka zajedničkog stanovanja, poštovanja koje je potrebno ukazati svojim sugrađanima, poštovanja koje podrazumijeva pravo na rad i stanovanje u skladu s njihovim potrebama i prostor za nadgradnju postojećih odnosa, kako ekonomskih, tako i onih društvenih i mentalnih. “Was bedeuten diese Hauser?”

Pekam, London

Smjena tipologija

Žica se veoma vješto poigrava uzaludnošću izmjena arhitektonskih tipologija koje nemaju zaleđe u promjeni sustava. Kada gradonačelnik Baltimorea slavodobitno objavljuje rušenje high rise višestambene zgrade, “the projects”, on najavljuje bolje, sigurnije stanovanje u novim low rise projektima pristupačne cijene, dok nas je priča u dobrom dijelu prve sezone smjestila upravo u takav smiješan pokušaj revitalizacije zajednice promjenom tipologije: kauč u sredini travnjaka isprojektiranog kao zajednički prostor stanara, na kojem svakodnevno sjedi lokalni diler. Stambena naselja čija je primarna uloga zbrinjavanje mora najsiromašnijih ne zaslužuju se zvati socijalnim stanovima; isti moraju pretpostaviti i društvenu mobilnost kao i reprodukciju života, tj. ravnopravno društvo. Sam arhitektonski projekt malo što ima s nužnostima života u takvim prostorima, a njegovo rušenje postaje bukvalno bacanje prašine u oči. Možda bi bilo preciznije reći kako nije arhitektura nosilac glavnih uloga nego upravo stambene politike, gdje kuća postaje samo materijalizacija patronizirajućeg odnosa američke države prema socijalno ugroženima, kao i manifestacija ispraznosti ovakvih tipologija nestankom mjesta proizvodnje koje bi kao posljedicu imalo i mjesto stanovanja, posljedično i zajednice.

Vratimo se Franku Sobotki, lučkom radniku i vođi sindikata, i onome što nam kamera dozvoljava da vidimo iz njegovog rakursa; Frank se u svom donkihotskom pohodu grčevito bori za svoj raison d'etre dok se grad transformira u polje vjetrenjača, fiktivnih vrijednosti materijaliziranih u zloglasnim vjesnicima: luksuznim stanovima, condos. Sedamdesetih Baltimore ulazi u opsežni projekt: neugledni tvornički kompleksi postaju luksuzni stanovi, dokovi promenade… Baltimore stvara svoj gizdavi downtown, uljepšani centar koji se širi i istovremeno implodira, “svaka sljedeća intervencija potrebna je kako bi isplatila onu prethodnu”, po modelu javno-privatnog partnerstva u kojem, “javnost preuzima rizik, a privatni sektor ubire profit”, navodi Steve Rose pojašnjenje Davida Harveya te kao ilustraciju ove prakse ističe primjer lanca hotela Hyatt u centru Baltimorea, koji je platio izgradnju hotela svega pola milijuna dolara, dok je grad u njega uložio 34 milijuna.

Protagonisti serije nemaju što tražiti tamo. Frankova vrsta, isključena iz stvaranja grada, odumire. Kamera je usmjerena u nedavno srušenu Tvornicu duhana Zagreb, u Gredelj, u Mitićevu rupu, u Cvjetni trg, u izmješteni studentski kampus na rubu grada, u rotirajući neboder u Novom Beogradu, u nacrt plana Brijuni Rivijera. Monofunkcionalni grad u kojem su pokidane socijalne veze, u kojem je zabilježena najsumornija od ekologija. Frankov pogled onaj je očajnog Guattarijevog učenika, grad bez jednako zastupljene tri ekologije, one mentalne, društvene i ekologije okoliša. Proces u kojem sprega politike i tržišta isključuje urbanost onakvom kakvu je Lefevbre vidio, pretvara nekad progresivni grad u kategoriju “shrinking cities” ne ostavljajući mjesta, onima koji su ostali, za promišljanje zajedničkog habitusa.

Des Bosquets, Pariz

Koliko još do Baltimorea?

Američki lučki radnici zauzimaju ozbiljno mjesto u ikonografiji te zemlje, od bostonske čajanke i Elie Kaazana stigli smo do Franka Sobotke, a tko se još sjeća naših rudara i koliko će nam trebati da zaboravimo splitsko brodogradilište ili 3. maj, da još jednom citiram Franka Sobotku: “Nekad smo neki kurac proizvodili u ovoj zemlji!” (“We used to built shit in this country!”). Sistem koji svijest o radničkoj klasi uspijeva rasformirati i preusmjerava proizvodni u servisni sektor, getoizira siromašne, ograđuje bogate i urbanizira koncesijom, stvara nebitnu arhitekturu, a ona postaje tek nemušti prinudni saveznik. Daleko smo se odmakli od kritike koja argumentira, Hölderlinovim riječima: “Čovjek stanuje kao pjesnik”, ili kako to Lefevbre tumači: “To znači da je odnos ljudskog bića s prirodom i njegovom vlastitom prirodom, s 'bićem' i njegovim vlastitim bićem, u stanovanju, da se ostvaruje i čita u njemu”. U čemu su se mogli čitati Omar i Snoop? Ili oni smješteni u Sopnici, možda da se upitamo u čemu se čitaju oni u luksuznim stanovima na Novoj Branimirovoj?

Steve Rose, na kraju svog osvrta u The Guardianu na ulogu arhitekture u seriji zapitao se: “Gleda li Boris Johnson Žicu?”. Nisam sigurna da je pitanje uputio na pravu adresu. Možda je to pitanje trebalo biti upućeno nekome drugome, njemu samome, nama?